Njegova se djevojka smijuljila:
"Sad znam da si curica."
Ljut, frustriran i prestrašen, Billy
je otvorio vrata automobila, iskočio i počeo hodati cestom i dalje plačući.
Jimmy se dovezao do njega. "Daj, uđi Billy." Billy je klimnuo glavom.
"Neću, Jimmy," i samo nastavio hodati. Jimmy ga je pratio,
nagovarajući ga da uđe u automobil, ali istovremeno ga je njegova djevojka
nemilosrdno ismijavala: "Billy Branhame, ti si velika curica. Mislila sam
da si muško."
Billy je zajecao: "I ja sam
također mislio," i skrenuo s ceste, prelazeći preko polja kuda ga
automobil nije mogao slijediti. Hodao je neobazirući se dok nije prešao na
drugu stranu brijega gdje se nije mogao vidjeti s ceste. Zatim se sagnuo prema
tlu, jecajući prema mjesecu: "Ja nisam za ništa. Nemam prijatelja. Među
tim dečkima sam crna ovca. Nitko me ne voli. Zbog čega živim? Kakva korist od
mene? O, kad bi postojao neki način da mogu ovdje umrijeti da se sve to završi.
Ja sam zatočenik ovog nečeg neobičnog i ne znam što s tim napraviti."
Jecao je dok mu se nisu smirile
emocije. Zatim je samo sjedio, promatrajući mjesec, osjećajući se mrtav poput
te beživotne stjenovite kugle gore u svemiru. Odjednom je osjetio nešto
neobično, kao pritisak na njegovu kožu. Imao je neki jezovit osjećaj da nije
sam. Zadržao je dah i pažljivo slušao. Nije čuo nikakav zvuk. Pogledao je oko
sebe polje obasjano mjesečinom. Nije bilo nikoga u vidokrugu, a Billy je
svejedno osjetio da netko (ili nešto) stoji vrlo blizu njemu. Protrnuo je do
kosti. Prestrašen je pobjegao kući.
Takva su iskustva davala Billyju do
znanja da se njegov život razlikuje od uobičajenog na više načina, a ne samo
zbog siromaštva. Pojavljivali su se neobični događaji koji su ga mučili – kao
kad je naišao na gataru. On i Jimmy Poole bili su na karnevalu, šetali po
sredini ceste, slušali ljude koji su ih pozivali hvaleći svoje vještine u
raznim igrama i egzibicijama. Prošli su pokraj gatarinog šatora. Izvan šatora
je stajala mlada Romkinja.
"Ej, ti," pozvala je
Romkinja. "Dođi ovdje na trenutak." Obojica su se okrenula. "Ti
s izlizanim džemperom," dodala je.
Billy je nosio izlizani džemper.
Otišao je do gatare, misleći da vjerojatno želi da joj ode kupiti Coca Colu i
sendvič. "Da, gospođo, što mogu napraviti za vas?"
Rekla je: "Znaš li da tebe prati
svijetlo?" Billyja je to iznenadilo kao nešto neobično za reći.
"Svijetlo? Na što mislite?"
Objasnila je: "Vidim da si rođen
pod znakom – tri glavna planeta u konjukciji u tvojoj prvoj kući, a oni
kvadriraju Neptun – vrlo duboko. Radi toga te prati svijetlo. Ti si rođen za
božanski poziv."
Billy se prestrašio. "Slušaj
ženo, šuti!" odbrusio je i brzo otišao od tamo.
Kasnije je to rekao svojoj majci. Ona
je rekla: "Billy, dobro si napravio. Te gatare su od đavola."
To ga je mučilo. Zašto bi netko, tako
očito povezan sa đavolom, izdvojio njega da ima, kako je to nazvala ta
Romkinja, "božanski poziv"?
Ne uspijevajući razumjeti sam sebe,
Billy je postajao sve više i više nezadovoljan svojom situacijom. Zašto je on
uvijek nekakvo ružno pače koje se ne može uklopiti među svoje vršnjake? A ni
obitelj mu nije bila utočište. Iako je Charles tada već preselio svoju obitelj
iz kolibe na posjedu gospodina Wathena u veću kuću u predgrađu Jeffersonvillea,
život je kod kuće i dalje bio u grču i kaosu. U kolovozu 1927. Ella Branham je
dobila svog devetog sina, Jamesa Donalda. Tako da je devet dječaka, u dobi od jedne
do osamnaest godina, živjelo zajedno i hrvalo se u jednoj kući.
Kao uvijek, Billy je svoj najveći mir
našao u lutanju šumama sa svojim psom Fritzom. A tad je došao težak udarac.
Gospodin Short, zamjenik lokalnog šerifa, otrovao je Fritza psećim otrovom.
Billy je u mržnji pobjesnio. Charles je uhvatio svog sina kako ide u policijsku
postaju s lovačkom puškom u ruci.
"Idem ga ubiti, tata,"
režao je Billy, tresući se od ljutnje.
Charles je svom sinu vruće glave oteo
lovačku pušku. "Nećeš, ako ja tu mogu pomoći, nećeš."
Billy se vratio na grob svog psa,
kleknuo i skinuo svoj šešir. "Fritz, ti si mi bio prijatelj, pravo
društvo. Ti si me oblačio, i hranio i slao me u školu. Ja sam se trebao brinuti
za tebe kad ostariš. Ali sada te je gospodin Short ubio prije vremena. Obećavam
ti, Fritz, da oni neće ostati na životu. Jednog ću ga dana uhvatiti dok bude
hodao ulicom i pregazit ću ga automobilom. Platit će zbog tebe."
Sad kad je ostao bez prijatelja,
Billy je više nego ikad, osjetio potrebu za promjenom u svom životu, tako je
prešao rijeku u Louisville u Kentuckyju i upisao se u mornaricu. Kad je to
navečer rekao mami, ona je bila gnjevna. Odmah je ujutro odjurila do ureda za
novačenje u mornaricu i natjerala ih da prekriže ime njezina sina sa svog
popisa.
Billy je shvatio da, ako želi
napraviti drastičan potez, mora ga napraviti tajno. Kasnije te jeseni, dobio je
priliku. Znao je čovjeka po imenu Francisco koji se pripremao voziti na Zapad u
Phoenix u Arizoni. Billy mu je spomenuo da i sam planira jednog dana otići na
Zapad. Gospodin Francisco je shvatio što Billy želi i pitao ga da ide s njim,
čak mu nudeći da će mu platiti ako pomogne voziti automobil tijekom tog
putovanja duljeg od tri tisuće kilometara. Billy je objeručke prihvatio ponudu
i ubrzo su se spremili za odlazak. Billy je rekao svojoj majci da ide kampirati
na tjedan ili dva u Tunnel Mill. Na taj je način mogao napustiti grad bez da ga
ona od toga odgovara. Kad dođe u Arizonu, napisat će joj pismo i objasniti.
Nema komentara:
Objavi komentar