Bijeg u pustinju 2. dio

BILLY SE ZAPOSLIO na stočarskoj farmi sjeverozapadno od Phoenixa blizu malog grada po imenu Wickenburg. Njegove su se jahačke vještine brzo poboljšale tako da je uskoro radio svoj dio farmerskog posla – pravi kauboj, upravo ono što je sanjao postati.

Ljepota prerije iznenadila je i njegove najluđe snove. Oko njega su se prostrle planine koje su se izdizale iz prerije. Ogromni saguaro kaktusi prekrivali su pustinjsku ravnicu i padine kanjona. Pustinja je bila pojam raznolikosti – obilovala je opuntia kaktusom, malim kaktusom koji sliči na dabrov rep s dugačkim, neugodnim bodljikama, vivipara kaktusom, koji je prekriven tankim iglicama toliko gusto da izgleda poput krzna, bačvastim kaktusom, koji sliči na bačvu s bodljikavim oštricama i niskim, grmovitim stabljikama poznatim po svom španjolskom imenu palo verde, što znači zeleni štap. Fascinirao ga je varljivi biljni i životinjsku svijet – otrovni gušter puzaš, pustinjska čegrtuša, štakori, male divlje svinje, sve je to bilo jako egzotično, puno drugačije od šuma u dolini rijeke Ohio. A on je usred toga, na konju diže prerijsku prašinu, radi s kaubojima i stokom. To je život. Što bi moglo biti bolje? Osjećao se kao da je ušao u jedan od onih romantičnih vesterna koje je gledao dok je bio dječak.

Ali nakon godinu i pol rada na stočarskoj farmi, počela je nestajati iluzija savršenstva. Kako je prolazilo ljeto 1929., Billy je postajao sve nezadovoljniji. Mnogo se puta pitao što ne valja. Došao je u pustinju naći mir i ispunjenje, ali ga je mir i ispunjenje nekako obilazilo. Nije bio sretan, ne potpuno. Nešto mu je još uvijek nedostajalo u njegovom životu. Ali što?

Konačno je došlo vrijeme za jesensko skupljanje stoke. Tijekom svakog ljeta mnogi su lokalni farmeri pasli svoja stada na istom području visoko na planinama gdje raste bujna trava među visokim borovim stablima. Svaku bi jesen zajedno skupljali raspršenu stoku, tjerali je na farme u dolini i razdvajali po oznakama koje pokazuju čija je stoka. Prošle je godine jesensko skupljanje stoke smatrao nečim najzanimljivijim u čemu je ikad sudjelovao. Ali ove ga je godine mučio nemir koji ga je uznemirivao cijelo ljeto. Što nije bilo u redu?

Kad bi se na stazu spustila večer, Billy bi skinuo sedlo sa svog konja i stavio ga kraj logorske vatre da mu bude jastuk. Nakon večere bi se naslonio na svoje sedlo i gledao zalazak sunca iza planina koje su bacale narančaste, roze i crvene plamičke po nebu. Jedan bi stari Teksašanin, po imenu Slim, uštimao svoju gitaru. Slim bi svaku noć svirao serenade i kaubojske balade u pustinji, zajedno s drugim kaubojem koji bi puhao kroz češalj u papir da zuji u ritmu. Slim je pjevao:

Sinoć, kad sam ležao na preriji,

Zagledao sam se gore u zvijezde,

I pitao se hoće li se ikad kauboj,

Moći iskrasti na onu slatku drugu stranu.

Postoji staza do te blistave sretne oblasti,

A taj je put maglovit, tako kažu,

Dok je prostran onaj koji vodi do propasti,

Označen i osvijetljen cijelim putem.

Govore o jednom drugom velikom Vlasniku,

A On nikad nije pretrpan, tako kažu,

Uvijek će osigurati prostor za grješnika,

Koji krene tim uskim tijesnim putem.

Kažu da te On nikad neće ostaviti,

I da zna svaki pokret i pogled,

Iz sigurnosti bolje bi nam bilo da je upisano,

Naše ime u Njegovoj velikoj Knjizi.

Jer kažu da će biti veliko skupljanje,

Kad će kauboji stajati poput siročadi,

Da ih označe jahači suda,

Koji su označeni i znaju svaku oznaku.

Mislim da ću ja biti odlutalo mladunče,

Samo čovjek osuđen na smrt,

Naći ću se među ološem,

Kad dođe Šef tih jahača.