Kirurg, koji je stajao uz njegov
krevet, bio je vidno iznenađen kad je vidio da su se Billyjevi obrazi
zacrvenjeli i da mu se tako brzo vratila snaga. Okrećući se Charlesu i Elli
Branham, komentirao je: "Ja nisam čovjek koji redovito ide u crkvu. Imam
toliko posla da nemam vremena. Ali znam da je Bog posjetio ovog momka."
Iz potrebe, Billy se vratio na posao
čim su mu šavovi mogli podnijeti naprezanje. Nažalost, operacija nije riješila
ni jedan od njegovih početnih simptoma. Tijekom zime 1931./32., situacija mu je
postepeno postajala lošijom. Želudac mu je odbacivao skoro sve što je pokušao
pojesti, prisiljavajući ga da živi na limunadi s prokuhanim ječmom ili soku od
suhih šljiva – a čak mu je i to teško padalo. U očima se pojavio astigmatizam i
nije mogao vidjeti bez debelih naočala. Kad god bi skinuo naočale, glava bi mu
se toliko tresla da mu frizer ne bi mogao šišati kosu.
Specijalisti u Louisvilleu bili su
zatečeni. Nakon skupine pretraga, jedan je liječnik rekao: "Gospodine
Branham, bojim se da je tvoje stanje beznadno. Tvoj je želudac jedan veliki
čvor rana. Morat ćeš držati strogu laganu dijetu ostatak svog života. Nemoj to
nikad zaboraviti, jer će te jedan zalogaj tvrde hrane ubiti."
Billy se vratio kući, bolestan i
nesretan. Ali makar je živ. Sada je odlučio naći Boga tako da može održati
svoje obećanje. Počeo je odlučno čitati Bibliju. Što je više čitao, postajao je
sve ohrabreniji. Mogao se poistovjetiti s nekim iskustvima o kojima je čitao – poput
toga kad su ljudi i žene čuli Božji glas koji im je izravno govorio. Je li mu
to možda govorio Bog iz te topole kad je bio dječak? Uvijek je vjerovao da je,
ali nikad nije bio potpuno siguran dok nije pročitao da je Bog govorio Jobu
[1]
iz pijavice. To mu je bila potvrda. Zatim, kad se udubio u živote Isusa, Petra
i Pavla, Billy Branham je gorio od uzbuđenja. Tu su bila objašnjenja za ta
neobična stanja poput transa koja je doživljavao, kad je bio potpuno budan i
odjednom se našao negdje drugdje i gledao nešto što se događalo što se činilo
stvarnim kao cipele na njegovim nogama. Biblija to naziva vizijama. Možda na
kraju krajeva njegov život i nije toliko neobičan. Možda je to samo Bog radio s
njim.
Billy je počeo posjećivati razne
crkve u tom području, pitajući kako može sresti Boga. Ali umjesto da nađe opće
slaganje i jasan put, našao je proturječne stavove koji su potaknuli zbrku.
Prva baptistička crkva željela je da se upiše u crkveni registar, a oni će mu
dati pismo o primanju. Luterani su željeli da pohađa predavanja o krizmi.
Katolici su rekli da treba priznati papu kao vrhovnog Božjeg autoriteta na
zemlji i svake nedjelje ići na misu. Adventisti sedmog dana su mu rekli da
treba držati subotu kao Šabat. Svaka je crkva mislila da ima monopol nad
istinom, isključujući druge.
Billy nije znao što napraviti. Nije
imao pojma gdje naći Boga. Tada je pomislio: "Znaš što, ja Ga vidim u
prirodi. Mislim da ću ići razgovarati s Njim u šume."
Odšetao je na jedno od svojih
omiljenih mjesta za sportski lov, ali to nije pomoglo. Nije znao što reći i
osjećao se glupo govoriti tamo gdje se činilo da nema nikoga da ga sluša."
Tad je dobio ideju. Zašto ne napisati Bogu pismo? To se činilo kao dobar plan,
stoga je napisao:
Dragi
Gospodine,
Ja znam da si prolazio ovom stazom
ovdje, jer sjedim ovdje loveći vjeverice i znam da si prošao. Ja te želim.
Hoćeš li nekad doći i razgovarati sa mnom? Želim ti nešto reći.
Billy
Branham
[1]
Job 38:1 i 40:6 (U hrvatskom prijevodu riječ "pijavica" je prevedena
s "oluja". U engleskom se jeziku koristi riječ
"whirlwind".)
Nema komentara:
Objavi komentar