5. SVIBNJA 1923., Ella Branham je rodila svog osmog
sina i dala mu ime Howard Duffy. Pridružio se Charlesu mlađem koji je imao
četiri godine, Jesseju koji je imao sedam, Edgaru devet, Melvinu jedanaest,
Henryju dvanaest, Edwardu trinaest i Williamu koji je imao četrnaest godina.
Charlesu Branhamu bilo je sve teže hraniti svoje osmero djece, posebno tijekom
zimskih mjeseci. Na zimu 1922./23., Billy je postavljao klopke za hvatanje
životinja da bi pomogao prehraniti svoju obitelj. Šumski je dio imanja
gospodina Wathena vrvio pacovima, naborušama, kunićima, dabrovima i tvorovima.
Svakog je jutra u dva sata Billy odlazio sa svojim fenjerom provjeriti klopke,
često se vraćajući kući upravo kad je trebao krenuti u školu. Budući da je imao
samo jednu odjeću, mnogo je puta sjedio u razredu smrdeći po tvoru kojeg je tog
jutra oderao – što se često gadilo drugim učenicima. Ali njegov se dodatan trud
isplatio njegovoj obitelji. Kad bi ulovio kunića, mogao ga je prodati za petnaest
centi, a onda je mogao kupiti kutiju 22 kalibarskih patrona i uloviti još tri
ili četiri kunića. Kunića bi majka pripremila za večeru s pogačom kruha i
umakom. Ostalo bi Billy prodao u gradu, a novcem kupio kukuruzno ili pšenično
brašno.
Često bi odlazak u grad rastužio
Billyja. Branhami su bili na lošem glasu u području Jeffersonvillea i znalo se
dogoditi da bi ljudi prelazili na drugu stranu ulice samo da izbjegnu Billyja.
Neki bi s njim pričali kad to nitko ne bi vidio, ali ako bi netko prošao,
prestali bi pričati s njim i otišli bi dalje. To ga je vrijeđalo. Billy je znao
da su mu otac i stričevi surovi ljudi – pušili su, žvakali duhan, kockali, pili
i ilegalno proizvodili i prodavali alkohol – ali Billy je ogorčeno razmišljao:
"Što sam ja napravio? Ja s tim nemam veze. Nikad u svom životu nisam pio.
Zašto mene stavljaju u isti koš?"
Iako nije istina da Billy nije
pokušao piti. Jednog proljetnog nedjeljnog jutra, on i Edward su otišli sa
svojim ocem i gospodinom Dornbushem, susjedom koji je zavario Charlesove
kotlove za proizvodnju alkoholnog pića. Dječaci su planirali provozati svoj
probušeni čamac na vesla po rijeci u potrazi za bačenim staklenim bocama.
Charles je uvijek trebao boce za svoje domaće alkoholno piće, a plaćao ih je
skupo – dvanaest centi. Gospodin Dornbush je volio Billyja, pa mu se Billy
pokušao dopasti, nadajući se da će mu tog jutra gospodin Dornbush posuditi svoj
neprobušeni čamac na vesla. Billyjev čamac nije imao kormilo, pa ga je bilo
teško upravljati brzom riječnom strujom. Za vesla je Billy morao koristiti
dvije stare daske, on je veslao s jedne, a Edward s druge strane čamca.
U blizini rijeke bilo je stablo koje
je palo na put. Charles je stavio svoju nogu na stablo, ali umjesto da ga
prekorači, Charles se naslonio na granu i rekao: "Stanimo ovdje da se malo
osvježimo." Izvukao je malu, tanku bocu viskija iz svog stražnjeg džepa,
naslonio je na usta, a zatim je pružio svom prijatelju. Gospodin Dornbush je
popio i vratio je Charlesu, koji ju je smjestio u grmlje pokraj prevrnutog
stabla.
Billyju se to činilo kao dobar
trenutak za pitati nekoga uslugu. "Gospodine Dornbush, bi li moj brat i ja
mogli posuditi tvoj čamac za ovo jutro?"
"Naravno, Billy. Nema problema."
Drhteći od radosti, Billy je
pomislio: "On me stvarno voli."
Charles je uzeo još jedan gutljaj
viskija i ponovno ga proslijedio svom prijatelju. Kad je gospodin Dornbush
ugasio žeđ, pružio je bocu Billyju i rekao: "Evo, Billy. Popij."
Billy je rekao: "Ne, hvala. Ja
ne pijem."
Gospodin Dornbush je preneraženo
pogledao. "Hoćeš reći da si Irac i Branham, i da ne piješ?"
Charles je klimnuo glavom s izrazom
zgražanja na licu, govoreći: "Ja imam mnogo sinova, ali samo je jedan od
njih curica, a to je Bill."
Billy je skočio: "Ja!
Curica?" Užasnuo se na samu pomisao. "Puna mi je kapa da me zovete
curicom. Daj mi tu bocu." Gospodin Dornbush je pružio bocu. Billy ju je
zgrabio iz njegove ruke, izvukao čep i prinio ustima sa srditom odlučnošću. Počeo
ju je naginjati, ali prije nego je i jedna kapljica viskija kapnula u njegova
usta, čuo je zvuk poput šuškanja lišća na vjetru – huussss. Ruka mu je
stala – boca se na ustima zaljuljala. Huusss. To nije bila njegova
mašta, čuo je to jasno kao što je čuo razgovor oko sebe. Huusss. Sjetio
se glasa u stablu topole koji je naredio: "Nikada nemoj piti, pušiti niti okaljati
svoje tijelo na bilo koji način, jer imam posao za tebe kad odrasteš."
Užasno prestrašen, Billy je bacio bocu i pobjegao kroz polje što je brže mogao,
uz gorke suze frustracije i zbunjenosti.
Charles se rugao: "Vidiš što sam
ti rekao. On je curica."
U kom se god smjeru Billy okrenuo,
život je pokazivao svoje oštre zube. Školovanje je nastavio do sedmog razreda.
To je bilo poput penjanja uzbrdo na štakama. Seoski je školski sustav
zahtijevao od učenika da sami kupe svoje knjige i potrepštine. Billyjevi roditelji
nisu imali dovoljno novca za olovke i papir, a kamoli za školske udžbenike,
stoga je svaki put kad je Billy trebao naučiti lekciju morao posuditi knjigu od
drugog učenika.
Nema komentara:
Objavi komentar