Iako nacionalna zabrana proizvodnje i
prodavanja alkohola nije izglasana do 1919., neke su države imale na snazi
zakone protiv pića još od rane 1906. Indiana je 1916. bila "suha"
zemlja. Charles nije mogao bez viskija. Budući da nije imao dovoljno novca da
ga kupi na crnom tržištu, imao je susjeda, gospodina Dornbusha, koji je
napravio kotao za alkohol u šupi iza kuće i proizvodio svoje domaće alkoholno
piće. Nakon što su žednim susjedima prodali ono što im je ostalo i zaradili
malo novca, odlučili su napraviti drugi kotao. Večeras će upaliti ove kotlove i
sve mora biti spremno.
Billy je dugo sjedio na svom
slamnatom madracu, osjećajući svoj žulj pri svakom otkucaju srca. Naposljetku
je skupio snage da se presvuče. Uz veliko olakšanje skinuo je cipele. Svukao je
školske hlače i obukao one od radnog odijela. Nije imao tregere pa je hlače
držala guma sa čavlima koji su služili kao dugmad. Čavli su se lako provlačili
kroz rupe za dugmad u hlačama i, budući da su bili zakrivljeni, nisu ispadali.
Zatim je "potkovao" svoj prst, odnosno zavezao kukuruzni klip ispod
bolesnog prsta kako ne bi ulazila prašina.
Polako se spustio niz ljestve i
spustio niz brežuljak do bunara kraj staje. Dvije kante za melasu stajale su pokraj
ručke od crpke. Billy ih je napunio do vrha. Svaka je kanta zaprimala nešto
manje od dvije litre vode, što je bilo sve što su njegovi sedmogodišnji mišići
mogli podići za improvizirane ručke od konopca.
Popodne je bilo toplo i savršeno
mirno. Ni dašak vjetra nije pomicao suhu, žutu travu. Kad je Billy krenuo uz
stazu čuo je smijeh koji je dolazio s obližnje "ledene" bare.
Prijatelji su mu već bili tamo, pecali, šalili se, zabavljali se. Billyjevo se
razočaranje pretočilo u potok suza.
Na pola puta niz brežuljak, uz vrt,
Billy je sjeo da se odmori u hladu velike bijele topole. Na licu su mu se pojavile
prljave crte kud su prošle suze. Jecao je: "Nije li ovo užasno, svi ti
dečki tamo pecaju, a ja moram biti kući i nositi vodu." Začuo je zvuk
poput šuškanja lišća na vjetru -huussss. Ali nije osjetio povjetarac.
Pomislio je: "Što je to?" i pogledao okolo. Lišće, koje je upravo
postajalo smeđe, bilo je savršeno mirno. Nigdje nije mogao vidjeti dašak
vjetra. Nastavio je sa svojim nezadovoljstvom. "Njihove tate ne rade ovo.
Zašto ja moram nositi vodu za te kotlove za proizvodnju alkoholnog pića?"
Ponovno je čuo šuškanje lišća. Ustao
je i pogledao grane iznad sebe, ali nije vidio ništa da se pomiče. Još se malo
jadao, a zatim uzeo svoje kante uz stazu, a njegov je "potkovan" prst
za njim vukao crtu po prašnjavoj stazi. Prošao je vrlo malo kad je ponovno čuo
taj zvuk – huussss – glasnije nego prije. Billy se okrenuo i sad je
vidio. Pijavica se vrtložila u granama na pola stabla. To samo po sebi nije
bilo neuobičajeno. Pijavice su bile uobičajene za jesen. Često ih je vidio kako
kruže poljem, podižući suho lišće i noseći ga sa sobom. Ali te su pijavice
uvijek negdje išle, uvijek su se kretale po nekom području. Međutim, činilo se
kao da ova stoji na mjestu. Fasciniran, Billy je gledao šuškanje i vrtlog
zelenog, smeđeg i žutog lišća.
Iznenada se iz drveta oglasio dubok,
jasan i glasan glas, govoreći: "Nikada nemoj piti, pušiti niti okaljati
svoje tijelo na bilo koji način, jer imam posao za tebe kad odrasteš."
Billy je riječi čuo jasno kao da mu
ih je rekao njegov otac – ali to nije bio glas njegovog oca. Nikad prije nije
čuo tako impresivan glas. Ispustio je kante i otrčao prema kolibi, vičući iz
sveg glasa.
Ella ga je zagrlila. "Billy, što
je? Je li te ugrizla zmija?" Vjerojatno je pomislila da joj je sin, dok je
prolazio pokraj vrta, stao na rusoglavku – otrovnicu čestu u tom području.
"Ne, mama," promrmljao je,
pokazujući dolje niz brežuljak. "Tamo je čovjek u tom stablu tamo
dolje."
"O, Billy, Billy. Ma daj. Jesi
li stao i zapao?"
"Ne, mama. Tamo je čovjek u tom
stablu i rekao mi je da ne pijem ni pušim."
Na ovo se Ella nasmijala. Zagrlila je
svog sina i poljubila ga u čelo, pokušavajući ga umiriti. Ali je Billy i dalje
bio histeričan i nije se mogao umiriti. Stavila ga je u krevet, a zatim
požurila do najbližeg susjeda koji je imao telefon i pozvala liječnika. Nakon
što je čuo priču, liječnik je rekao: "Dječak je samo nervozan. Proći će ga
to."
Te je večeri Billy ponovio svoju
priču na večeri. "Tamo je čovjek u tom stablu i čuo sam što mi je rekao.
Više nikad neću proći kraj tog stabla." I nikad nije. Od tog dana nadalje,
kad god bi išao do staje, obilazio je tu topolu prolazeći okolo s druge strane
vrta.
Nema komentara:
Objavi komentar