Prikvačio je svoje pismo na drvo i
otišao kući, računajući da će se poslije vratiti vidjeti je li iz toga ispalo
išta pozitivno. Ali sutradan je imao neke sumnje. Razmišljao je: "Čekaj
sada trenutak. Nikad nisam vidio nikoga tamo u šumama. Osim toga, ako je Bog svugdje,
onda bi ja trebao moći doprijeti do Njega u gradu jednako lako kao i u prirodi.
Ali to me ponovno dovodi na moj početni problem. Želim razgovarati s Bogom, ali
ne znam kako."
Otišao je u malu šupu iza kuće i
zatvorio vrata. Unutrašnjost šupe bila je vlažna zbog kiše koja je padala noć
prije. Ignorirajući mokru zemlju, Billy je kleknuo pokraj razbijenog Forda
Model-T. Um mu je bio usredotočen na njegov cilj, žarko je želio razgovarati sa
svojim Stvoriteljem. Promrmljao je: "Evo, kako ću sada ovo napraviti?
Vidio sam slike ljudi u molitvi i mislim da su stavili svoje ruke ovako."
Spojio je dlanove ispred sebe u klasičan položaj za molitvu. "A što ću sad
reći? Postoji nekakav način na koji to moraš napraviti, a ja ne znam koji je
to." Odlučio je da je jedini način da dođe bilo gdje ako se ne bude
osvrtao na to i pokuša. "Dragi Gospodine, želio bih da dođeš i
porazgovaraš sa mnom samo na trenutak. Želim Ti reći koliko sam loš." Stao
je osluhnuti. Šupa je bila savršeno tiha. "Možda sam trebao staviti ruke
ovako." Stisnuo je prste i ponovno pokušao: "Dragi Gospodine, ja ne
znam kako točno napraviti ovo, ali nadam se da ćeš razumjeti. Hoćeš li mi
pomoći?" Ponovno je stao osluhnuti – ništa.
Sad je već njegovo suzdržavanje
potpuno popustilo. Suze su mu preplavile oči kad se otvorio: "Gospodine,
čak i ako Ti nećeš razgovarati sa mnom, ja ću svejedno razgovarati s Tobom.
Gospodine, Bože, ja nisam dobar. Sram me je samog sebe. Žao mi je što sam Te
zanemarivao sve ove godine. Ali sada Te želim. Molim Te, dođi razgovarati sa
mnom."
Odjednom se njegove tijelo počelo
neobično osjećati. Kad je otvorio svoje oči i podigao glavu, od jeze se sledio
do kosti. Ispred njega je lebdjelo sjajno jantarno svijetlo, oblikujući u zraku
savršen križ. Iz dubine energije tog svijetla došao je glas, govoreći jezikom
kakvog Billy nikad prije nije čuo. Zatim je nestalo.
Billy je stajao na svojim koljenima,
bez daha i ukočen, nije se mogao pomaknuti. Konačno je skupio dovoljno energije
da kaže: "Gospodine, ja ne razumijem Tvoj jezik, ali čini mi se da bi
trebao biti ubrojen negdje u taj križ… i moji bi grijesi trebali ležati tamo
unutra. Ako ćeš mi oprostiti, onda se vrati i ponovno progovori u Svom jeziku.
Ako ne možeš govoriti mojim, po tome ću znati."
Križ se ponovno pojavio, isijavajući
toplinu i svijetlo. Billy je zatvorio svoje oči i ispružio svoje ruke. Osjetio
je neobičan osjećaj kao da tople kapljice kiše pljušte po njegovom tijelu.
Odjednom se osjećao smireno i slobodno, kao da mu je s ramena palo 100 kg. Kad
je otvorio oči, svijetlo je otišlo.
Prezadovoljan, Billy je otrčao iz
šupe i uletio u kuću. Preplašena, majka ga je pitala: "Billy, u čemu je
problem? Jesi li nervozan?"
"Ne, mama. Dogodilo se nešto
predivno."
"Što to?"
"Ne znam, ali osjećam se jako
dobro."
Požurio je vani, tražeći kako
izraziti svoju radost. Iza kuće je po tračnicama prolazio vlak. Billy se popeo
na nasip i trčao za vlakom, svako toliko zastajući da bi skočio u zrak i
pljeskao, boksajući u prazno izražavajući svoje osjećaje. Napokon, nakon dugo
vremena, našao je Boga u križu Isusa Krista.
Nakon nekoliko dana Ella je rekla:
"Billy, sinoć sam te sanjala. Vidjela sam te kako stojiš na bijelom
oblaku, propovijedajući cijelom svijetu."
To je iznenadilo Billyja kao nešto
vrlo neobično, jer njegova majka gotovo nikad nije sanjala.
Nema komentara:
Objavi komentar