Školski su predmeti u to vrijeme bili
prilagođeni oblikovanju dječjeg karaktera jednako koliko i intelekta. Jedna od
lekcija koja je duboko dotakla Billyja za vrijeme školovanja bila je
Longfellowova pjesma Psalam života.
Ne govori mi žalobno,
Da život tek isprazan je san!
Jer mrtva je duša koja sniva,
I ništa nije kakvim se čini.
Život je stvaran! Život je zbilja!
A grob mu nije cilj:
Iz praha si uzet i u prah ćeš se vratiti,
Nije rečeno za dušu.
Ni uživanje ni tugovanje,
Nisu naša krajna sudbina ili put;
Već raditi da bi sutra,
Bili dalje nego danas.
Umijeće traje, a Vrijeme brzo prolazi,
A naša srca, premda izdržljiva i hrabra,
Ipak, poput prigušenih bubnjeva,
Vode pogrebnu povorku do groba.
U širokim svjetskim bojnim poljima,
U logoru Života,
Ne budi poput otjerane stoke!
Budi junak u bitci!
Ne uzdaj se u Budućnost, kakva god bila!
Neka mrtva Prošlost pokopa svoje mrtve!
Radi, radi u živoj Sadašnjosti!
Srčano, i s Bogom iznad sebe!
Životi velikana nas podsjećaju,
Da i naš život može biti velik,
Stoga, na odlasku, ostavimo iza sebe
Tragove u pijesku vremena.
Tragove zbog kojih će možda
Neki usamljen i skršeni brat,
Dok svečano plovi životom,
Kad ih vidi, ponovno osjetiti nadu.
Stojmo stoga uspravno i radimo,
Spremni baš na sve;
I dalje stvarajmo, i dalje postižimo,
Naučimo raditi i čekati.
Ova je pjesma nadahnula Billyja iako
ni u svojim najluđim snovima nije mogao zamisliti koliko će duboke tragove u
pijesku vremena ostaviti njegov život. U to mu je vrijeme Longfellowova pjesma
bila pjesma o nadi na nesretnoj zemlji. Te su riječi progovorile Billyjevom
srcu, ohrabrujući ovog raščupanog četrnaestogodišnjaka koji se trudio razumjeti
svu nepravdu koju je doživio u svom životu. Stariji su ga dječaci neprestano
zadirkivali i dosađivali mu – zbog toga što je rođen u Kentuckyju, što je
siromašan, što je nizak za svoje godine, što je drugačiji.
Međutim, sad je Billy shvatio razlog
siromaštva svoje obitelji – očevo piće. Jednog dana kad su ga školska djeca
izrugivala što je obučen u prljavu i poderanu odjeću, Billy je pročitao događaj
iz udžbenika povijesti o iskrcavanju Abrahama Lincolna s broda u New Orleansu i
njegovom prolasku kroz tržnicu s robovima. Prema tom opisu, Abraham Lincoln je
vidio bijelca koji je nudio velikog, snažnog, uplakanog, tamnoputog čovjeka.
Lincoln je lupio rukama i rekao: "To je pogrešno! Jednog ću dana udariti
po tome, pa taman me to koštalo života." Billy je spremio udžbenik iz
povijesti i pomislio: "Piće je također pogrešno! Jednog ću dana udariti po
njemu, pa taman me to koštalo života."
Međutim, ništa mu nije rasplamsavalo
maštu više nego kad je u udžbeniku iz geografije čitao o arizonskoj pustinji.
Želio je biti tamo, želio je jahati širokim prostranstvom s kaktusima. To mu se
činilo vrlo romantično, vrlo mirno i idilično. Probudio se pjesnik u njemu, ali
nije imao na što napisati svoje misli, pa je posudio komad papira od učenika do
sebe i napisao:
Ja sam nostalgičan, o, tako nostalgičan,
za tim dalekim jugozapadom,
Gdje sjene padaju
iza planinskih vrhova.
Vidim šuljanje kojota
po grimiznoj magli,
Čujem zavijanje vuka
gdje pasu dugoroga goveda.
I negdje uz kanjon
čujem riku lava
U tim dalekim Catalina planinama
na granici s Arizonom.
Nema komentara:
Objavi komentar