KAD JE WILLIAM BRANHAM ušao u svoje dvadesete, potpunom je
slučajnošću naišao na mogućnosti dodatne zarade. Jednog je dana posudio motocikl
Harley-Davidson. Dok je jurio po šljunčanoj cesti, izgubio je kontrolu nad
motociklom i sletio u jarak ispred dvorane gdje su trenirali boksači. Nekoliko
je ljudi vidjelo nesreću i pretrčalo cestu vidjeti je li se ozlijedio. Srećom,
Billy se nije ozbiljno ozlijedio, ali je bio previše potresen da bi ustao i
vozio dalje. Stoga su ga ljudi pozvali da dođe unutra i pogleda nekoliko borbi
dok se ne bude bolje osjećao. Čim je Billy ušao u prostoriju, jedan je od
trenera, čovjek kojeg su zvali George "Šest sekundi" Smith, otvorio
vrata krletke. Izletio je kanarinac, vrludajući po prostoriji toliko brzo da ga
Smith nije mogao uhvatiti. Ali kad je ptica prozujala iznad Billyjeve glave,
Billy ju je uhvatio u zraku.
"Šest sekundi" Smith je
zadivljeno zazviždao. "Nikad u svom životu nisam vidio tako brze ruke.
Mladiću, jesi li ikad razmišljao o boksanju?"
Sam spomen toga naveo je Billyja na
pomisao o boksanju i uskoro je velik dio svog vremena provodio trenirajući taj
sport – trčao je 11 do 12 km na dan, a zatim dolazio na trening gdje bi udarao
boksačku vreću dok ne bi došao neki boksač i pitao ga da se bori s njim u
ringu. Gledajući Billyjevo boksanje, "Šest sekundi" Smith je ubrzo
bio zadivljeniji Billyjevom odlučnošću nego njegovom brzinom. Trener je provodio
mnogo sati s Billyjem. Učio ga je ispravnom radu nogu, pokretima ruku i,
najvažnije od svega, kako primiti udarac drugog boksača, a ne srušiti se.
George Smith je dobio svoj nadimak
nakon svoje prve profesionalne borbe kad je nokautirao svog protivnika za šest
sekundi. Smith je bio stariji od Billyja oko šest godina, teži oko 15 kg i bio
je najgrublji čovjek kojeg je ikad sreo u svom životu. Prvi put kad je Billy
ušao u ring sa svojim trenerom, "Šest sekundi" ga je nemilosrdno
izudarao. Jednom je Smith udario Billyja toliko jako da je preletio konope i
pao na neke stolice na preklapanje izvan ringa. Billyju je trebalo dugo vremena
da ustane. Kad je konačno došao do zraka, rekao je: "Šest, zašto moraš
tako sa mnom?"
Smith se smijao i rekao: "Ovakvo
boksanje će ti donijeti najviše dobra."
"Donijeti mi dobra? Kakvo mi
dobro to može donijeti? Skoro si me ubio."
"Slušaj, Billy, bez obzira
koliko si fizički u formi, svaki put kad si udaren, udarac šokira tvoj sustav i
zaustavlja dotok krvi do srca. U boksu moraš naučiti kako primiti teške udarce
i odmah doći k sebi. Ako ti tijelo nije naučeno na brzo dolaženje k sebi, ostat
ćeš ležati i počet će odbrojavanje. Ali ako si na to naviknut, čak i ako si
nokautiran, ponovno ćeš ustati. Stoga ja treniram na taj način. Možda ti sada
nisam drag, ali cijenit ćeš me kad dođeš na natjecanje."
Billy se popeo nazad u ring i
nastavio. Konačno je stekao takvu kontrolu nad sobom da ga je "Šest
sekundi" Smith mogao udariti u trbuh toliko jako da ga sruši na konope, i
to Billyju uopće ne bi bio problem. Bio je spreman nastaviti se boriti. Čim je
mogao izdržati osam do deset rundi treniranja boksa, počeo se boriti u
amaterskom natjecanju u boksu Golden Gloves (Zlatne rukavice).
Billy je napredovao u ringu. Bilo da
se radilo samo o treniranju ili natjecateljskoj borbi, davao je sve od sebe.
Boksom je iskaljivao svoje osjećaje. Ljutnja i zbunjenost koje su se toliko
dugo skupljale u njemu ispaljivale su njegove ruke poput eksplozije sačmarice.
Njegova ga je brzina i odlučnost vodila iz jedne u drugu pobjedu. Svaki je
trijumf donosio više slave i povećavao Billyjevo samopouzdanje. Nikad prije
nije doživio takvo priznanje, takvu prihvaćenost. Počeo se osjećati da je netko
važan.
Boksajući kao amater nikad nije
izgubio ni jednu borbu. Nakon godine dana u natjecanju Golden Gloves, prešao je
u profesionalce. Pobijedio je petnaest profesionalnih borbi za redom,
uključujući osvajanje regionalnog prvenstva u bantam [1]
kategoriji koje uključuje boksače iz tri države. Sad je već mislio da je
nepobjediv. A onda je jedne večeri naišao na jednako dobrog protivnika.
Po rasporedu se trebao boriti s Billom
Pritchardom, pobjednikom prvenstva u West Virginiji. Borba se održavala u
Evansvilleu u Indiani. Billy Branham se dovezao do Evansivllea sa svojim
prijateljem Howardom McLeanom, boksačem u kategoriji velter koji je također te
večeri imao borbu. Ručali su u tri sata popodne, a zatim krenuli šetati nazad
do dvorane tako da se mogu malo odmoriti prije nego zamotaju ruke za borbe.
Billy je nosio plavo odijelo. Izvukao je češalj iz svog džepa i provukao ga
kroz svoju gustu, tamnu kosu.
Howard je pogledao svog prijatelja i
zazviždao. "Znaš, Billy, izgledaš kao mali baptistički propovjednik."
Billy se zacrvenio od ljutnje. Uvijek se ljutio na vrijeđanja, a u njegovom je
umu riječ "propovjednik" bila isto što i "curica".
"Čekaj trenutak, Howard. Bolje ti je da to kažeš sa smiješkom." Billy
je raširio noge i podigao šake. Iako je Howard bio teži od njega oko 15 kg,
Billy je bio spreman potući se. Ali Howard se nasmijao, insistirajući da je to
bila samo šala, pa je Billy spustio šake.
Tu je večer u ringu Billy bio
iznenađen snagom i brzinom svog protivnika. Pritchard ga je udarao žestinom
kojom Billy nije mogao odgovoriti. Prvi put u njegovoj boksačkoj karijeri,
Billy se osjećao nesiguran u sebe. Na početku borbe, kad je shvatio da je u
problemima, nadao se da će u borbi s Pritchardom izvući neriješeno. Ali kako je
borba odmicala i Billy iznova primao udarce, počeo se pitati hoće li ga
Pritchard ubiti. Pri kraju borbe, dok se Billy odmarao na svojoj stolici između
rundi, pogledao je gore u strop i tiho se pomolio: "Bože, ako daš da iz
ovoga izađem živ, obećavam ti da ću prestati boksati."
Nakon te večeri, Billy više nikad
nije ušao u boksački ring.
Nema komentara:
Objavi komentar