ŠKOLA JE U MNOGOME PROŠIRILA Billyjevo znanje. Naučio je o svijetu
izvan zelenih brežuljaka Indiane i Kentuckyja – svijetu u ratu. Čuo je imena
država za koje nije ni znao da postoje – Njemačka, Austrija, Mađarska – i
naučio da su te države oformile savez protiv Francuske, Velike Britanije i
Rusije. Iako su se u jesen 1916. Sjedinjene Države još uvijek držale po strani,
gospođa Temple je informirala svoje učenike o vanjskim događanjima. Često bi u
školu donosila novine i čitala djeci članke o ratu. Billyjevu su maštu
uzburkali izvještaji o vojnicima i generalima, žestokim bitkama i romantičnim
herojima. Ponekad bi proveo polovicu od sat vremena odmora za ručak
proučavajući slike vojnika u novinama. Ponekad je čak i vidio vojnike u
predgrađu Jeffersonvillea. Njihove su dotjerane vojne uniforme budile maštu
sedmogodišnjeg dječaka, zbog čega je i sam želio postati vojnik.
Lloyd Ford, Billyjev školski
prijatelj, zaradio si je izviđačku uniformu prodajom časopisa Pathfinder
tijekom ljetnih mjeseci. Lloyd ju je često nosio u školu, na čemu mu je Billy
zavidio. Naprijed je imala bedž, na rukavu činovničke trake, šešir poput
vojničkog i hlače s crtom s vanjske strane svake nogavice. Činilo se kao da je uniforma
Lloyda Forda sve što je Billy želio od odjeće. Kad bi makar imao takvu
uniformu, osjećao bi se jako važno.
Jednog je dana Billy skupio dovoljno
hrabrosti i pitao: "Lloyd, kad iznosiš tu uniformu, bili je htio dati
meni?
Lloyd je rekao: "Naravno, Billy.
Dat ću ti je."
Krajem listopada je zahladilo. Mraz
je svako jutro prekrivao polja i rijetko se otapao prije deset sati. Billy je,
i dalje bez majice, drhteći trčao po Utica Pikeu. Kad bi u školu stigao ranije,
mogao se ugrijati uz ugljenu peć od lijevanog željeza prije nego bi počela
nastava i morao sjesti na svoje mjesto. Vjerojatno ga je vidjela gospođa
Wathen, žena Charlesovog šefa, kako gol do pasa trči u školu, jer mu je jednog
dana dala rabljeni kaput s bedžom orla na rukavu. Uživajući u luksuzu topline,
Billy je nosio taj kaput kad god je radio ili se igrao izvan kolibe. U školi je
kaput držao zakopčan do grla da nitko od druge djece ne vidi da ispod nema
majicu.
Budući da su spavali u potkrovlju,
Billy i njegova braća su mogli vidjeti zvijezde vireći kroz pukotine između
krovnih pločica. Kad je počeo padati snijeg, Ella je prekrila svoje sinove
ceradom da tijekom spavanja ostanu suhi. Ujutro bi cerada bila prekrivena
snijegom.
Ella je pripremala doručak, tople
kekse i šećerni sirup, prije nego su se dječaci probudili. Jednog jutra otišla je
do ljestvi i pozvala: "Billy! Spusti se s Edwardom na doručak."
Billy je odgovorio: "Mama, ne
vidim. Nešto mi je u očima." Hladan vjetar, koji je cijelu noć puhao kroz
potkrovlje, zalijepio mu je kapke.
Ella je rekla: "Nešto ti je u
očima. Samo malo, idem po rakunovu mast."
Kad god bi Charles ulovio rakuna,
odvojio bi salo od mesa i Ella bi ga skuhala i tako dobivenu mast spremila u
limenku. Rakunova je mast bila obiteljski lijek za sve. Ella bi je davala djeci
kod težih prehlada, zajedno s turpentinom i mineralnim uljem. To su pili i kod
upaljenog grla. A sada je Ella toplom rakunovom mašću masirala kapke dječaka dok
nisu otvorili oči.
Billy i Edward su do škole hodali po
snijegu, ponekad prateći kola, a ponekad probijajući se kroz nanose snijega. U
školu su dolazili mokri do koljena. Srećom, mokre bi se cipele i hlače osušile
do ručka.
Uvijek su ručak nosili zajedno u
dvolitrenoj kantici za šećerni sirup. U kanticu bi im mama stavila malu posudu
punu skuhanog povrća, još jednu posudu punu mahuna, dva komada kukuruznog kruha
ostalog od doručka i dvije žlice. Billy je osjetio miris kruha iz krušne peći u
ručku druge djece, tako dobar miris. Sad je znao da druga djeca jedu sendviče i
slatkiše za ručak, te se sramio da drugi vide njegove siromaške mahune i
kukuruzni kruh, stoga bi on i Edward otišli do rijeke, sjeli na drvo i
podijelili među sobom posudu skuhanog povrća i svoj ručak pojeli nasamo. Prvo
je Billy uzeo žlicu mahuna, a zatim bi Edward uzeo svoju žlicu, pa ponovno
Billy, i tako naizmjence, pazeći da obje posude podijele ravnomjerno.
Pred Božić 1916., gospođa Temple je
sa svojim učenicima rezala trake crvenog, bijelog i plavog papira i od njih su
napravili lance da ih odnesu kući i stave na božićna drvca. Charles nikad prije
u svojoj kolibi nije imao božićno drvce, ali kad je Ella vidjela ukrase svojih
sinova, odlučila je da će ove godine biti drugačije. Uzela je sjekiru i otišla
u šumu, te donijela mali bor. Omotala je dva papirnata lanca oko grana, ali je
drvce i dalje izgledalo golo. To ljeto je Charles uzgajao u vrtu kukuruzne
kokice, pa je Ella mislila da je sad idealno vrijeme da ih iskoristi. Ispekla
ih je na otvorenoj vatri u pokrivenoj zdjeli. Povezala je kukuruzne kokice
iglom i koncem u dugački lanac, a zatim omotala lanac nekoliko puta oko bora
dok nije bila zadovoljna da božićno drvce izgleda onako kako treba izgledati.
Nakon ukrašavanja drvca, Elli je
ostalo nešto kukuruznih kokica, pa ih je stavila u dvolitrenu kanticu za
šećerni sirup i poslala s Billyjem i Edwardom u školu za ručak. Dječaci su
svoju kanticu s ručkom držali u garderobi, na polici iznad mjesta gdje su druga
djeca držala svoje kapute. (Billy je i dalje cijelo vrijeme nosio svoj kaput,
čak i u razredu.) Nakon deset sati, Billy se sjetio kukuruznih kokica. Kakav im
je okus? Zatim je pomislio: "Što da ih kušam prije ručka?" Podigao je
ruku i zamolio gospođu Temple smije li otići na vanjski WC. Ona ga je pustila.
Dok je Billy prolazio pokraj garderobe, maknuo je poklopac s kantice, uzeo
veliku šaku kokica i zatim vratio poklopac na njegovo mjesto. Otišao je vani
iza ciglenog dimnjaka i pojeo ukusne kukuruzne kokice. Pažljivo je obrisao ruke
i lice prije nego se vratio unutra, kako se njegovo varanje ne bi otkrilo.
Nema komentara:
Objavi komentar