Nažalost, uznemiravanje drugih starijih
dječaka otišlo je puno dalje od izrugivanja i zadirkivanja. Često bi se nakon
škole skupljali u grupice i napadali ga. Iako je bio malen za svoje godine,
Billy je bio dovoljno uporan i srdit da bi se, ako treba, borio i s motornom
pilom. Dečki bi ga srušili, a on bi ponovno ustao. Rušili bi ga dok više ne bi
imao snage ustajati. Mnogo je puta juhu pio na slamku, jer su mu usta bila
previše izudarana da bi jeo tvrdu hranu.
Jednog proljetnog dana 1923., Billy
je otpratio jednu djevojčicu iz škole kući, noseći joj knjige. Na povratku
svojoj kolibi, okružila su ga petorica nasilnika. Srušili su ga u prašinu.
Jedan ga je izrugivao: "Zašto pješačiš s tom curom?" Drugi se
zaderao: "Da, nećemo da pješačiš s njom, ti prljavi kepecu iz Kentuckyja."
Na tu je uvredu Billy skočio na noge
i zaletio se na njih, a šake su mu bijesno letjele na sve strane. Ali petorica
su bila previše. Nasilnici su se borili s njim dok mu nisu zgrabili ruke. Zatim
je, dok su ga četvorica držala, jedan dječak uzeo u ruku kamen i lupao Billyja
u lice dok skoro nije pao u nesvijest.
Billy ih je molio: "Samo me
pustite, odmah ću otići kući. Obećavam."
Budući da je skoro pao u nesvijest,
dječaci su pristali. Ali prvo su ga srušili, ogrebli mu lice o prljavu tvrdu
cestu i onda ga još nekoliko puta udarili da stave točku na i svojoj
okrutnosti, prije nego su otišli.
Billy je otišao ravno kući, ali ne da
bi tamo ostao. Uzeo je 22 kalibarsku Winchster lovačku pušku koja je visjela
iznad vrata kolibe, napunio je sa šesnaest patrona, a onda prečacem kroz šikaru
bagrema došao do mjesta na cesti kuda je znao da će ti dječaci proći. Sakrio se
uz cestu i čekao. Ubrzo je čuo glasove.
"To će naučiti tog 'kukuruznog
keksa' pješačenju s curom," rekao je jedan. Drugi je kriještao:
"Jeste li vidjeli kako je prestrašeno izgledao?" Drugi je dodao:
"Da, taj će kepec iz Kentuckyja ubuduće znati gdje je."
Izašavši iz žbunja, Billy ih je
pratio s naciljanom i repetiranom puškom. Mirno je rekao: "Koji od vas
želi prvi umrijeti, tako da ne mora gledati druge kako umiru?" Petorica
dječaka je problijedjela i počela vrištati u strahu i nevjerici. Billy je
rekao: "Nemojte cmizdriti, jer ćete svi umrijeti, jedan po jedan,"
nanišanio je cijev puške na dječaka koji ga je lupao kamenom, "počevši od
tebe."
Povukao je okidač. Klik.
Patrona nije opalila. Brzo je repetirao, gurajući drugu patronu u cijev. Klik
– ni ona nije opalila. Sad su petorica dječaka već bježala, vičući,
preskakujući jarke i stabla, pokušavajući što prije pobjeći. Billy je,
odlučivši ih ubiti, nastavio stavljati patrone u cijev i povlačiti okidač što
je brže mogao ponavljati postupak – klik, klik, klik, klik…
Ali ni jedna čahura nije opalila.
Petorica dječaka već su daleko
odmakla. Na podu oko Billyja ležalo je šesnaest patrona. Podigao ih je,
otpuhnuo prašinu s njih i ponovno ih stavio u pušku. Naciljao je pušku u drvo i
počeo povlačiti okidač – bum, bum, bum, bum… Ovaj
je put svaka patrona opalila, pogađajući deblo, čija je kora letjela na sve
strane. Billy je stajao nasred ceste srdito ljut. A onda se odjednom počeo
smijati – glasno, idiotski smjeh koji je izvirao iz dubine njegove frustracije.
Smijao se toliko da su mu suze tekle niz natekle obraze.
Kad je to ljeto završila škola, Billy
je otišao i više se u nju nije vraćao.
Nema komentara:
Objavi komentar