U OŽUJKU 1910. Charles i Ella dobili su drugo
dijete, Edwarda. Nakon nekoliko mjeseci Ella, sada šesnaestogodišnjakinja,
osjetila je da u njezinom trbuhu raste novo dijete. Svoje treće dijete rodila
je početkom 1911. I tad je opet navalila nesreća koja je otrgala Charlesa od
njegove mlade obitelji i skoro ga uništila.
Kao najmlađi od sedamnaestero djece,
Charles Branham je odrastao s mnogim lošim učiteljima. Bocu viskija naučio je
držati još kao malo dijete, a nesuglasice rješavati šakama. U jesen 1911.,
Charles je bio na zabavi na kojoj je izbila svađa. Alkohol i grubi ljudi bili
su loša kombinacija, a svađa je prerasla u divlju tučnjavu u kojoj su
sudjelovali svi prisutni. Jedan jaki siledžija, koji se zvao Willy Yarbrough,
srušio je Charlesovog prijatelja na pod, skočio na njega, izvukao nož i krenuo
mu ga zabosti u srce, pa je Charles bacio stolicu na Willyjevu glavu. Charles
se povukao i izvadio svoj nož. Willy je zaboravio na čovjeka na podu i krenuo
na Charlesa. Willy bi prerezao Charlesu vrat samo da je imao prilike – bio je
to nemilosrdan čovjek koji je ubio svog vlastitog sina stupom od ograde – ali
Charlesov je nož prvi pogodio metu i ostavio Willyja u lokvi krvi, u
nesvijesti, iako je još uvijek bio živ.
Kad je vijest o ovoj tučnjavi došla
do Burkesvillea u Kentuckyju, Charles je osumnjičen za kolovođu i optužen za
pokušaj ubojstva. Šerif je dojahao na konju kako bi ga uhitio. Prije nego ga je
šerif našao, Charles je dao petama vjetra. Morao je brzo otići, ne znajući gdje
otići i što činiti. Prije nego je otišao, obećao je Elli da će poslati po nju
čim nađe posao i mjesto gdje će živjeti, koristeći lažno ime kako ga ne bi
otkrili.
I tako je jedno popodne Charles
Branham nestao, ostavivši svoju ženu samu u šumi da se brine za sebe i njihovo
troje male djece. Billy je imao dvije i pol godine, Edward je imao jednu i pol,
a Henry je imao jedva šest mjeseci. Primijetila je, stara samo sedamnaest
godina, da je Charles na odlasku ostavio nešto iza sebe. Bila je ponovno
trudna.
Ta jesen i zima doveli su je na rub
snaga. Činilo joj se da živi u noćnoj mori. Pokušavala se brinuti za svoje
troje male djece u nedovršenoj, izoliranoj kolibi, a cijelo vrijeme je osjećala
mučninu. Nije imala novca, izvor prihoda, a ni snage. Da nije bilo pomoći
Charlesovih rođaka – iako su bili siromašni – Ella je znala da ne bi
preživjela.
Ali konačno se promijenilo godišnje
doba, zemlja se odledila i prestala je njezina mučnina. Henry je prošao svoj
prvi rođendan, Edward svoj drugi, a Billy treći. Beba, koja se ritala i igrala
u njezinom trbuhu, trebala se roditi svaki čas. Jednom, tijekom proljeća 1912.,
šerif je prošao pokraj kolibe i stao pitati Ellu je li joj se javio muž. Mogla
je reći istinu – nije joj se javio i nije imala pojma gdje je.
Par dana nakon šerifove posjete,
Billy i Edward su se igrali iza kolibe gdje je mali potok namočio zemlju. Billy
je htio pokazati svojoj braći koliko je jak, pa je podigao najveći kamen koji
je mogao dići, podigao ga iznad glave i bacio prema potoku. Kamen je utonuo
duboko u mulj uz vodu, prskajući blato po Edwardu, koji je odmah zaplakao i
odgegao se do kolibe. Veselo je zacvrkutao crvendać. Billy je pretraživao grane
dok nije našao pticu u obližnjem stablu. Napravio je korak prema njoj i ptica
je odletjela. U tom se trenutku dogodilo nešto vrlo neobično što se urezalo u
njegov malen um i postalo prvo značajno sjećanje iz djetinjstva. S mjesta gdje
je sjedio crvendać došao je zvuk kao kad vjetar šuška lišćem – huussss.
A tad je iz stabla progovorio dubok glas – vrlo jasan, ljudski glas – koji je
rekao: "Ti ćeš živjeti blizu grada koji se zove New Albany."
S prestravljenim vriskom Billy je
otrčao do kolibe što je brže mogao na svojim gegajućim nogama, vrišteći:
"Mama! Mama!"
Ella je brisala blato s Edwardovog
trbuha. "Billy, što se dogodilo?" pitala je dok je grlila svog
najstarijeg sina.
"Ptica mi je govorila, mama. Čuo
sam je kako pjeva u stablu, a zatim mi je progovorila."
Ella se nasmijala: "Sanjao si,
dijete."
Ali Billy je insistirao. "Čuo sam
je, mama. Čuo sam da govori."
"I što je ta ptica rekla?"
zezala se Ella i dalje misleći da je Billy to izmislio.
"Rekla je da ćemo živjeti blizu
grada koji se zove New Albany."
Odgovor ju je iznenadio. Nije joj
izgledalo kao nešto što bi malo dijete smislilo u igri. Izašla je iza kolibe i
zvala u šumu: "Hej! Ima li nekoga tu?" Kad se vratila unutra, Billy
je pitao: "Mama, gdje je New Albany."
"To je grad u Indiani, s drugu
stranu rijeke od Louisvillea u Kentuckyju, nekih 160 km odavde. Billy, gdje si
čuo da su govorili o New Albanyju?"
"Nikad nisam čuo za New Albany,
mama, dok mi ta ptica nije rekla. Mama, kad ćemo živjeti tamo? Hoće li tata
živjeti tamo s nama?"
Ella je klimnula glavom.
Nakon nekoliko tjedana stiglo je dugo
očekivano pismo od Charlesa. Ella je sjela za stol napravljen od panja i
zagledala se u kovertu koju je držala u svojim drhtavim prstima. Billy je
stajao na svojim nožnim prstima vireći na stol. "Otvori ju, mama."
Ella se nervozno nasmijala:
"Naravno, dugo smo ovo čekali. Zašto još čekati?"
Pažljivo je odlijepila zalijepljeni
rub, izvadila pismo iz koverte, otvorila ga i počela čitati. Budući da joj je
otac bio školski učitelj, bila je pristojno obrazovana. Charles gotovo nije bio
obrazovan i nije znao ni pisati ni čitati, čak ni vlastito ime. To mu je pismo
napisao jedan od njegove braće koji je živio u Louisvilleu.
"Što piše, mama?" pitao je
Billy.
Čitala je na glas. "Piše da ti
je tata u Indiani. Našao je stalan posao i mjesto gdje ćemo živjeti i želi da
odmah dođemo. To je u malom gradu koji se zove Utica, oko 16 km sjeverno od..."
Nenadano je stala i iznenađeno pogledala svog trogodišnjeg sina. Kako je to
moguće?
"Gdje, mama? Gdje je
Utica?" ustrajao je Billy.
Ella je polako rekla: "Billy,
živjet ćemo 16 km sjeveroistočno od New Albanyja u Indiani."
Nema komentara:
Objavi komentar