TO SU BILI bolji dani njegove mladosti, lijepe
uspomene – pješačenje šumama, spavanje pod zvijezdama, pecanje doručka, lov za
večeru svojom 22 kalibarskom lovačkom puškom. Billy je poboljšao svoju
preciznost toliko da je mogao upucati vjevericu s pedesetak metara i svaki je
put pogoditi točno između očiju. Zapravo, to je postalo njegovo pravilo: ako
vjeverica ne pogleda prema njemu, neće povući okidač. Ništa manje vješt nije
bio ni sa sačmaricom te bi s lakoćom srušio bilo koju pticu u letu.
Jedne večeri u jesen 1923., četrnaestogodišnji
Billy išao je kući sa svojim rođakom Jimmyjem Polleom. Njih su dvojica to
popodne lovili ptice, ali sada su im misli bile negdje drugdje – šalili su se,
smijali i međusobno gurkali. Nažalost, Jimmy je zaboravio isprazniti svoju
sačmaricu. Iznenada je sačmarica opalila, ranjavajući Billyjeve noge iz
neposredne blizine. Billy se srušio, vrišteći od bolova.
Jimmy je kleknuo, ponavljajući:
"Oprosti, Billy. Žao mi je. Bilo je slučajno. Nisam htio," a zatim je
dobro pogledao noge svog prijatelja. Problijedio je. "Billy, ne miči se.
Idem dovesti pomoć."
"Ne, ne ostavljaj me,"
povikao je Billy. Ali Jimmy je već trčao poput zeca. Kad je Billy pogledao
svoje noge, šokirao se vidjevši da su se gotovo raspale na dva dijela. Spustio
je glavu nazad na tlo i drhtao od straha. "Bože, budi mi milostiv,"
jecao je. "Ti znaš da nisam nikad," i tad je stao, pokušavajući se
sjetiti nečeg dobrog u svom životu, nešto što bi moglo potaknuti Boga da mu bude
milostiv. Jedino čega se mogao sjetiti bilo je: "Bože, budi mi milostiv.
Ti znaš da nisam nikad počinio preljub."
Ubrzo se Jimmy vratio sa svojim
susjedom, Frankom Eichom, koji je odvezao Billyja u bolnicu Clark Country
Memorial Hospital. Billy je vrištao u agoniji dok su medicinske sestre škarama
rezale velike komade mesa i čistile velike rane što su bolje mogle. Gospodin
Eich je Billyju držao ruke. Kad su medicinske sestre završile, morale su silom
odvojiti Billyjeve prste iz šaka gospodina Eicha. Rendgenski je snimak pokazao
da je sačma tako blizu arteriji da bi jedna mala ogrebotina mogla prerezati
venu i Billy bi počeo krvariti. To je bilo vrijeme prije transfuzije krvi. Bilo
bi pogubno da je izgubio previše krvi.
Tu je noć Billy spavao isprekidano, djelom
plačući, djelom zapomažući od bolova. Malo nakon ponoći Billyja je probudio
zvuk prskanja. Pružajući ruku prema svojim ranjenim nogama, opipao je lokvu
krvi. Pozvonio je na zvono za medicinske sestre, a jedino što su one mogle
napraviti bilo je ručnicima pokupiti krv i malo jače stegnuti zavoje.
Ujutro su medicinske sestre prevezle
Billyja u operacijsku salu i dale mu eter da ga uspavaju. Dr. Reeder je
napravio što je mogao da sanira ozljedu, ali budući da je Billy bio jako slab,
liječnik nije mislio da će dječak preživjeti. Tijekom ovog teškog događaja, uz
Billyjevog oca i majku stajale su dvije gospođe – gospođa Stewart, obiteljska
prijateljica i gospođa Roeder, čiji je suprug bio voditelj lokalne
automehaničarske radionice.
Billy je pod anestetikom spavao osam
sati. Kad je konačno otvorio oči, vidio je gospođu Roeder kako sjedi kraj
njegovog kreveta. Plakala je jer je bio jako blizu smrti. Ponovno je zaspao i u
sljedećih se sat vremena nekoliko puta budio i padao u nesvijest. A tada se
nešto dogodilo – nešto poput sna, ali mnogo jasnije od sna; vrlo jasno, kao da
je zaista tamo… i u toj svjesnosti osjetio je da pada – pada kroz tanke oblake
u tamnu vječnost, tonući prema dolje, dolje, dolje… Činilo se da tom svijetu
nema temelja, ničeg da zaustavi njegovo padanje. Vrisnuo je: "Tata!"
Ta se riječ činila toliko ispraznom i beživotnom. "Mama!" vrisnuo je.
"Mama!" Tamo nije bilo njegove majke. "Bože!" vrisnuo je,
"uhvati me!" Njegov je uzaludan vrisak iščeznuo u ogromnoj praznini.
Je li tama beskrajna? Je li otišao s područja zemlje, izvan Božjeg dosega?
Možda će zauvijek ostati ovako padati. Obuzeo ga strašan strah.
Onda je tiho, vrlo tiho, čuo glasove
– jezovite glasove jecanja. Kako je padao, glasovi su postajali glasniji sve
dok nisu bili svugdje oko njega – jecanje i groktanje. Sad su se u mraku
pojavila lica, ženska lica, odvratna lica sa zelenim čirevima oko očiju i
izobličenim ustima, jecala su: "Uh… uh… uh… uh…"
Billy je povikao: "O Bože, budi
mi milostiv! Budi milostiv! Ako mi pustiš da se vratim i živim, obećajem Ti da
ću biti dobar dečko."
U trenutku je bio nazad u bolničkoj
sobi, njegov se zamagljeni pogled usredotočio na tamne, udubljene oči njegove
majke. Lice joj je zablistalo i zagrlila je svog sina, plačući: "O, Billy,
Billy, mislili smo da si mrtav. Hvala Bogu, živ si."
Nema komentara:
Objavi komentar