Za vrijeme ručka Billy i Edward su
otišli do rijeke i sjeli na svoje drvo. Obojica su prvo htjeli jesti kukuruzne
kokice. Kad su otvorili kanticu, vidjeli su da je nestala trećina kokica.
Edward je pogledao Billyja s bezazlenim iznenađenjem i rekao: "Pa, nešto
se dogodilo kokicama."
Billy se pokušao praviti iznenađenim
kao njegov brat. "Da, stvarno je."
Edward nije posumnjao što se zaista
dogodilo.
Za badnjak su dječaci objesili svoje
čarape. Ujutro je svaki od njih u čarapi našao naranču i tri slatkiša. Billy je
pomislio: "Kako je dobar taj Djed Mraz što je došao i donio mi ovo."
Tog je dana pojeo svoju naranču, a koru je osušio i tjednima nosio sa sobom u
kaputu, ližući je kao slatkiš.
Negdje u siječnju 1917. Billy je
primijetio da Lloyd Ford nakon božićnih praznika više ne nosi u školu svoju
izviđačku uniformu. Pitao je: "Lloyd, što je s izviđačkom uniformom?"
Lloyd je rekao: "Oprosti Billy.
Zaboravio sam da si je želio. Pitat ću mamu." Sljedećeg je dana Lloyd
donio razočaravajuću vijest. "Mama je uzela kaput i od njega napravila
prostirač za psa, Billy, a od hlača je napravila zakrpu za tatine hlače. Nije
mi ostalo ništa nego jedna nogavica.
Billy je nepopustljivo odgovorio:
"Onda mi donesi tu nogavicu."
Sad je Billy bio ponosan vlasnik
jedne nogavice iznošene izviđačke uniforme, s crtom s bočne strane i špagom za
stezanje na jednom kraju. Toliko je želio nositi tu nogavicu u školu, ali nije
mogao smisliti kako. Stoga je ugurao nogavicu u džep kaputa da mu bude na
dohvat ruke kad bude imao dobar izgovor. Nije morao dugo čekati.
Velika se zimska oluja obrušila
svojom bijelom žestinom na područje Indiane. Na nekim su mjestima nanosi snijega
bili viši od 5 m. Zatim je pala kiša sa snijegom, pa je po stablima i snijegu
nastao sloj leda, što je bilo savršeno za sanjkanje. Učenici iz Utica Pike
škole su odmor za ručak proveli sanjkajući se niz obližnje brdo. Sva su djeca
imala kupljene saonice – sva, osim Billyja i Edwarda. Billy se sjetio velike
metalne posude za pranje rublja na smeću pokraj rijeke. Donio ju je i ubrzo su
se on i Edward pridružili drugoj djeci na vrhu brda. Popeli su se u posudu za
pranje rublja – Billy je sjedio nazad i omotao noge oko svog brata Edwarda koji
je bio naprijed – i sjurili su se niz brdo, prevrćući se. To je bilo zabavno,
ali je ubrzo otpalo hrđavo dno posude, pa su morali naći nešto drugo što će
iskoristiti kao saonice. Sad su oblikovali cjepanicu, skačući po njoj dok se
prednji dio nije neznatno iskrivio. Snijeg je bio dovoljno zaleđen da je to
valjalo, pa su se dva dječaka popela na svoje improvizirane saonice i velikom
se brzinom spustili niz strminu.
Tijekom jednog spuštanja nezgodno su
pali na dnu brda. Billy je završio s kaputom punim snijega i lagano, ali
nezgodno ozlijeđenom nogom. Skupila su se druga djeca i pitala ga je li dobro.
"O, ozlijedio sam nogu," žalio se. A onda mu je odjednom sinula
ideja. "Sjetio sam se. U džepu imam jednu nogavicu svoje izviđačke
uniforme. To će biti dobar zavoj." Izvadio je iz džepa nogavicu i navukao
je preko tenisice i svoje ozljeđene noge, vezujući je špagom za stezanje.
Upravo je tad zazvonilo školsko zvono, pozivajući ih nazad u razred.
To je popodne gospođa Temple pozvala
Billyja na ploču. Stajao je bočno i rješavao zadatak, nadajući se da mu druga
djeca neće reći da ima uniformu samo na jednoj nozi. Ali, naravno, svi su to
primijetili. Suzdržano smijuljenje je ubrzo prešlo u glasan smijeh. Billy je
zaplakao, a gospođa Temple ga je pustila ranije kući.
U travnju je gospođa Temple donijela
u školu Louisvillske novine s velikim naslovom SJEDINJENE DRŽAVE OBJAVILE RAT
NJEMAČKOJ. Pročitala je članak, objašnjavajući kako su 18. ožujka 1917.
njemačke podmornice potopile tri američka trgovačka broda, tjerajući
predsjednika Woodrowa Wilsona da prekine američku neutralnost. Sjedinjene
Američke Države ušle su u rat.
Izvan školske zgrade pupala su
hrastova stabla. Dani su postajali sve topliji. Billy se popodne počeo znojiti
u svom teškom zimskom kaputu. Prsti su mu virili iz rupa na tenisicama.
Jednog je dana gospođa Temple
primijetila da se učenici koji sjede iza smiju i drže za nosove kao da nešto
smrdi. Pitala se ima li to nekakve veze sa malim Williamom Branhamom. Zašto taj
dječak insistira nositi kaput u ovako vruće popodne? Rekla je: "William,
zašto ne skineš kaput? Zar ti nije toplo?"
Billyju je skoro stalo srce. Nije
mogao skinuti kaput jer nije imao majicu. "Ne, gospođo, meni je malo
hladno."
Bila je iznenađena. "Hladno ti
je, a ovakav je dan?"
"Da, gospođo."
Rekla je: "Bolje onda dođi ovdje
i sjedni uz vatru."
Billy je čuvao svoju tajnu cijelu
zimu i sad je nikako nije htio otkriti. Nevoljno je premjestio svoju stolicu do
velike peći, a gospođa Temple je u nju ubacila cijelu lopatu ugljena. Znoj mu
je orosio čelo, a zatim curio niz lice.
Gospođa Temple je pitala:
"William, je li ti još hladno?"
"Da, gospođo."
Klimnula je glavom. "Onda si
bolestan. Bolje da odeš kući."
Billy je nekoliko dana ostao kući,
pitajući se kako nabaviti majicu da se može vratiti u školu. Njegova je teta – tatina
sestra -živjela s druge strane brežuljka na kojem je bila njihova koliba. Imala
je kćer iste dobi kao i Billy. Nedavno su bili u posjeti kod njih i njegova je
rodica prerasla haljinu. Iako je sprijeda i odzada imala ukrasnu čipku, Billy
se odlučio od te haljine napraviti majicu. Odrezao je dio suknje, a ostatak
stavio u hlače. Zatim se pogledao u razbijenom ogledalu zakucanom na jabukovom
drvetu. Klimnuo je glavom i stisnuo si palčeve.
Kad su školska djeca vidjela čipku na
njegovim prsima, počeli su ga zadirkivati: "To je ženska haljina."
"Ne, nije," insistirao je
Billy, "to je moje indijansko odijelo."
Još su se više smijali na tu pomisao
i nemilosrdno ga zadirkivali. "Billy Branham nosi žensku haljinu. Kakva
curica!"
Unatoč njihovom ismijavanju, Billy je
tu majicu nosio svaki dan do ljetnog završetka škole. Morao je. Bila je to
jedina majica koju je imao.
Nema komentara:
Objavi komentar