Njegova posljednja prilika 2.dio

JEDNOG DANA u jesen 1931., Billy je popravljao brojila u New Albany Gas Worksu. Dok je ispitivao propuštanje plina, plin ga je ošamutio i on se srušio na pod. Posljedice ove nesreće konstantno su ga mučile – boljela ga je glava, vid mu se zamutio, imao je problema s jelom, želudac mu je stvarao kiselinu i bolio ga kad god je u njega došla hrana, probavna se kiselina penjala uz grlo i spalila mu usta. Njegov poslodavac, Piblic Service Indiana, platio mu je odlazak kod nekoliko medicinskih specijalista u Louisvilleu u Kentuckyju, ali su ti liječnici imali poteškoća u otkrivanju njegovog problema. Nakon ponovljenih pretraga, na kraju su pretpostavili da ima upalu slijepog crijeva. To je iznenadilo Billyja, jer mu je bol bila u želucu, a ne sa strane. Ali su ga specijalisti uvjerili da je trovanje plinom samo omelo potragu, skrivajući simptome upale slijepog crijeva. Insistirali su da je slijepo crijevo upaljeno i da se mora odstraniti.

Billy je nevoljko popustio da ga operiraju, ali samo ako će koristiti lokalnu anesteziju. Imao je zastrašujuće uspomene na svoju operaciju kad je imao četrnaest godina, kad su mu noge ozljeđene iz sačmarice. Taj se put skoro nije probudio iz anestezije i nikad nije uspio zaboraviti to zastrašujuće iskustvo kad je padao kroz područje izgubljenih i lutajućih duša – tamu, maglu, usamljenost i ta zastrašujuća lica! Nije želio nikad više vidjeti to mjesto!

Nervozan i preplašen, Billy je želio tijekom operacije imati nekoga kraj sebe tko zna kako se moliti, tako je pitao propovjednika iz lokalne Prve baptističke crkve da bude uz njega. Slijepo crijevo je uspješno odstranjeno i Billy je odvezen nazad u svoju sobu. Ležeći potpuno svjestan u svom bolničkom krevetu, Billy je osjetio da mu puls svakom minutom postaje sve sporiji. Pokušao je dozvati medicinsku sestru, ali mu je glas bio šaputanje i ruke preslabe da bi ih pomakao. Počeo je dahtati, a srce mu je kucalo sve sporije dok gotovo nije prestalo kucati. Pomislio je: "Je li ovo smrt? Odlazim li?"

Svijetlo se u njegovoj sobi zamračilo, zidovi su postali mutni i poprimili oblik stabala u sjeni. Izgledalo je kao da se nalazi u hladnoj, mračnoj šumi. Čuo je puhanje vjetra negdje u daljini. Na početku nejasan zvuk polako se pojačavao, približavajući se prema njemu. Billyjev se um trgnuo u panici. To je to! To je smrt koja me dolazi uzeti! Pokušao se moliti, ali nije mogao naći riječi. Vjetar se približavao sve bliže i bliže, tako da su se oko njega grane drveća snažno tresle. Onda se sve promijenilo, mračna je šuma odjednom nestala i Billy se našao kako stoji u sjeni velike bijele topole. To je bilo isto ono stablo koje je izbjegavao još od kad ga je užasno preplašilo kao dječaka. Zrak je bio miran i sparan, kao tijekom dana s 99% vlažnosti. Zvuk šuštanja lišća podigao je Billyjev pogled prema gore. Vidio je istu onu pijavicu kako se vrtloži u gornjim granama, čuo isti onaj duboki glas kako govori: "Nikada nemoj piti, pušiti niti okaljati svoje tijelo na bilo koji način. Zvao sam te, a ti nisi htio ići." Billy se brzo prisjetio dana prije mnogo godina kad je ovaj glas rekao: "Za tebe postoji posao da ga napraviš kad budeš stariji." Sad je glas ponovio svoju optužbu: "Zvao sam te, a ti nisi htio ići."

Billy je bio strašno prestrašen. Je li propustio svrhu života? Je li prekasno? Žurno je rekao na glas: "Tko je zvao? Tko si ti? I što si želio da radim?"

Glas je ponovio po treći put: "Zvao sam te, a ti nisi htio ići."

Billy je povikao: "Isuse, ako si to Ti, pusti me da se ponovno vratim na zemlju i ja ću propovijedati Tvoje Evanđelje s krovova kuća i na uglovima ulica."

Billy je odmah bio nazad u svom bolničkom krevetu. Srce mu je jako tuklo i pluća duboko disala. Ostat će na životu.