TU JESEN nakon žetve, Billy je sve više i
više vremena provodio u šumama, pecajući i loveći sa svojim lovačkim psom za
rakune, Fritzom. Billy je volio svog psa i hvalio se da se Fritz može popeti za
svakom životinjom koja se popne na drvo. Čak ni tvor nije mogao obeshrabriti
njegovog vjernog psa. Fritz bi stjerao tvora u žbunje, a zatim kružio i režao
na tvora. Kad bi stigao Billy, trebao je samo podići žbunje i reći: "Sad
ga." Bez oklijevanja, Fritz bi navalio i ščepao tvora, zanemarujući njegov
užasan smrad kojim ga je špricao. Normalno, Billyjeva majka to nije odobravala.
Billyju je lov i pecanje postalo više
od hobija, sati u šumi postali su mu utočište od vanjskog svijeta, predah mira
u životu opterećenom nepodnošljivim okolnostima. U šumama se Billy više nije
osjećao odbačeno. Osjećao se dijelom divljine, dijelom ritma godišnjih doba,
dijelom prirodnog poretka svemira. Osjećao se kao da tu pripada.
Billy je počeo lutati sve dalje od
kuće i tako je otkrio Tunnel Mill, ruralno područje 25 km sjeveroistočno od
Jeffersonvillea, blizu Chalestowna u Indiani. Područje je dobilo ime po
znamenitom mlinu brašna koji se nalazio uz potok Fourteen Mile Creek. Početkom
1800-tih godina je čovjek, po imenu John Work, tražio dobro mjesto za mlin.
Nije bilo lako pronaći savršeno mjesto. Voda je trebala teći dovoljnom brzinom
i u dovoljnoj količini da bi pokretala ogromne mlinske lopatice što više
mjeseci u godini što je to moguće. John Work je primijetio da je na jednom
mjestu Fourteen Mile Creek gotovo u potpunosti okružen velikim stijenama, s
padom od 7 m. Procijenio je da će, ako sagradi mlin nizvodno od brijega i
probije tunel izravno kroz liticu, sam pad vode u tunelu biti dovoljan za
pokretanje mlinskih lopatica. Mlin i tunel su završeni 1820., čime je to
područje dobilo ime Tunnel Mill (tj. Tunelski mlin). Trideset godina nakon toga
sin John Worka prodao je mlin Wilfordu Greenu, čija je obitelj nakon toga
držala taj mlin. Zato tamošnji stanovnici ponekad to područje nazivaju Greenov
Mill (tj. Greenov mlin).
Izolirano od civilizacije, područje
Tunnel Milla bilo je bogato ribom, jelenima, naborušama, tvorovima, rakunima,
pacovima, dabrovima, vjevericama, stablima, brežuljcima, stijenama, potocima,
tišinom i spokojem – ukratko, svime što je Billy želio u životu. Često je tamo
odlazio, hvatajući teretna kola koja su često putovala između Charlestowna i
Jeffersonvillea. Ponekad bi uspio nagovoriti svoja dva prijatelja – Jimmyja
Poolea i Sama Adaira – da idu s njim. Nekad bi poveo Edwarda i Henryja. Obično
bi prespavali u napuštenoj lugarskoj kolibi i uvijek bi si doručak pecali iz
potoka. Na jednom je mjestu Fourteen Mile Creek napravio savršen bazen dubok 3 m
i širok 12 m. Billy je to mjesto nazvao "Beaver Hole" (tj. Dabrova
jama). U nju je ubacio veliki namotaj konopca i svezao ga za granu stabla koji
se nadvio nad vodom. Plivali bi po potoku u širokom luku od obale, a zatim bi
se puštali. Konopac je pružao dečkima nebrojene sate zabave.
Kad nije uspio nikoga nagovoriti da
ide s njim, Billy je sam stopirao do Tunnel Milla. Provodio bi dane loveći,
pecajući i istražujući šumsku divljinu. Tijekom jedne od tih dugačkih šetnji,
slučajno je otkrio svoje skrovište. Obilazeći brdo, našao se na dnu vapnenačke
litice. Ispod njega je teren oštro padao 25 m u dolinu. Cijelo je područje
obraslo gustom šumom i bilo prekriveno velikim stijenama koje su pale s litice.
Billy je pažljivo tražio kuda proći dnom litice kad je pred nogama primijetio
rupu široku 60 cm, skoro potpuno skrivenu bujnim raslinjem. Isprva je
pretpostavio da je to zasigurno lisičina jazbina – pukotina među stijenama koja
štiti životinje od ružnog vremena. Ali pažljivijim pregledom pokazalo se da je
to ulaz u špilju. Najprije je gurnuo nogu. Rupa je bila duboka oko jedan metar,
a od tu je padala prema dolje i nazad prema brijegu oblikujući dovoljno visok
prolaz da je mogao stajati. Zrak je bio hladan i vlažan. Billy je nakratko
pipao put i onda se prestrašio. Što ako upadnem u rupu? Nije se usudio ići
dalje u mrak. Vratit će se poslije, bolje pripremljen.
Sljedeći put kad se Billy vratio u
ovo područje, donio je sa sobom svijeće kako bi dalje istražio svoju špilju.
Progurao se kroz otvor i skliznuo niz klizavu kosinu do prvog mjesta gdje je
mogao stati. Tu je prolaz bio širok samo oko 45 cm. Iako su zidovi bili vrlo
okomiti, sjena koju je stvarala njegova treptava svijeća naglašavala je mnoge
vapnenačke kutove u unutrašnjosti. Prolaz je lagano skretao na desno i malo se
širio. Tu su pod i strop bili na prihvatljivoj udaljenosti kao da je taj dio
napravljen za ljudsku nastambu. Čak je postojala i tanka polica koja je virila
iz zida, a koja je veličinom bila taman za krevet. Nakon daljnjih tri i pol
metra prolaz se ponovno sužavao, pod i strop su bili nakrivljeni, a iz stropa
su virili oštri komadi vapnenca koji su se za nj čvrsto držali, ali se činilo
kao da svakog časa mogu pasti.
Tad je već prošao oko sedam i pol
metara od ulaza. Odjednom je stao i iznenađeno zazviždao. Pred njim se špilja
proširila u malu prostoriju. Nasred prostorije je stajao stol od jednog
masivnog komada vapnenca. Stol je bio pravokutan blok visok oko pola metra,
pola metra širok i metar dugačak. Vrh stola je bio izvanredno gladak i ravan, a
kutovi su mu bili savršeno pravokutni. Ali najupadljivija stvar u prostoriji
bila je oštra, trostrana stijena koja je visjela iz stropa poput obrnute
piramide. Taj je kamen visio direktno iznad stola, a vrh piramide je završavao
samo nekoliko centimetara iznad površine stola.
Billy je bio oduševljen svojim
pronalaskom. Činilo mu se kao savršeno skrovište. Odlučio je ne pokazati ga
svojoj braći niti prijateljima. To će biti njegova posebna tajna. Kad je
napustio špilju, zakamuflirao je otvor da ga slučajno ne nađe neki izletnik ili
lovac.
Nema komentara:
Objavi komentar