Ispit vjere (2. dio)

Jednog jutra u crkvi, dr. Davis je ispričao priču o tome kako je, kad je bio mlad, postojao jedan nevjernik koji je išao amo tamo po državi, izlazio pred crkvu za crkvom i izazivao kršćansku vjeru na težak ispit. Dr. Davis ga je čuo na velikom sastanku u Memphisu u Tennesseeju. Taj je čovjek pročitao iz Marka 16. poglavlje kad je Isus rekao: "A ovi će znaci pratiti one koji budu vjerovali: u moje ime izgonit će zle duhove; govorit će novim jezicima; zmije će uzimati rukama; ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi; na bolesnike stavljat će ruke i oni će ozdravljati." Zatim je taj nevjernik izvadio bocu sumporne kiseline na podij i izazvao slušateljstvo: "Bilo tko od vas ljudi ovdje koji bi trebali biti kršćani, Isus je rekao da ako vjerujete, možete popiti nešto smrtonosno i neće vam nauditi. Pa, ako je to nadahnuta Riječ Božja, onda popijte ovu sumpornu kiselinu." Ponovio je svoj izazov nekoliko puta, kritizirajući kršćane zbog nedostatka vjere i ismijavajući samu ideju Boga.

Mladi dr. Davis je rekao starom metodističkom starješini koji je sjedio pokraj njega: "Ako taj nevjernik još jednom izazove, otići ću tamo gore i popiti to."

Starješina ga je pokušao odgovoriti. "Taj čovjek sam sebi kljuca po mozgu. Pusti ga na miru, sine. Biblija kaže: 'Ne kušaj Gospodara, Boga svojega.'"

Ali Davis je bio odlučan. "Ne, neću ga pustiti na miru. Ako umrem na licu mjesta, otići ću u nebo vjerujući Božju Riječ!"

Nevjernik se smijao dok su se kršćani vrpoljili po svojim stolicama. "A netko od vas tu tko vjerujete da je Bog toliko stvaran? Isprobajte ovaj test sumpornom kiselinom."

Dr. Davis se popeo na podij, okrenuo i rekao slušateljstvu od oko tri tisuće ljudi. "Ja imam dvadeset i pet godina. Ja sam propovjednik Evanđelja. Ja znam da me moj Bog može osloboditi te sumporne kiseline, ali bez obzira, ako On to ne učini, neću dopustiti da ovaj nevjernik stoji ovdje i ovako izaziva Božju Riječ." Zgrabio je sumpornu kiselinu i ispio bocu do kraja bez da je osjetio da mu je i malo loše. Tada je propovijedao Evanđelje s takvim uvjerenjem da je tisuću i petsto ljudi ponovno posvetilo svoje živote Isusu Kristu.

Dok je Billy slušao priču, mislio je da je metodistički starješina bio više u pravu nego mladi dr. Davis. Zašto bi netko trebao dokazivati Boga? Nije li Isus rekao o tim nevjernicima farizejima: "Pustite ih. Ako slijepac slijepca vodi, zar neće obojica u jamu pasti?" Ali iako se Billy nije slagao s onim što je dr. Davis učinio, ipak se divio pastorovoj vjeri.

Budući da je bio pod utjecajem čovjeka tako dubokog uvjerenja, to je inspiriralo Billyja da obrati veliku pozornost na Riječ Božju. Prva pjesma koju je Billy naučio u crkvi išla je: "Biti kao Isus, biti kao Isus, na zemlji želim biti kao On. Tijekom cijelog životnog putovanja od zemlje k slavi, ja samo tražim biti kao On." To je postala konstantna molitva u Billyjevom srcu – "Isuse, pomozi mi biti kao Ti." Nakon što je pročitao Novi zavjet po drugi put, Billy je shvatio da se treba krstiti. Pročitao je u Mateju 28. poglavlje gdje Isus kaže Petru i drugim apostolima: "Učite sve narode, krsteći ih u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga." Zatim je pročitao u Djelima 2. poglavlje gdje je nakon nekoliko tjedana Petar zapovjedio ljudima: "Krstite se svaki od vas u ime Isusa Krista." Billu se činilo da ako je itko znao što je Isus mislio kad je iznio Svoje veliko poslanje, to je zasigurno bio Petar i ostali apostoli. Tako je Billy zamolio dr. Davisa da ga krsti na isti način na koji su apostoli krštavali u knjizi Djela. Iako je to bilo u suprotnosti s naučavanjem Misionarske baptističke crkve, dr. Davis je pristao, i Billy je kršten u Ime Gospoda Isusa Krista.

Prošli su mjeseci od njegove nesreće u New Albany Gas Worksu. Billovo se zdravlje pogoršavalo umjesto da je išlo na bolje. Sad mu se glava tresla čak i kad je nosio svoje debele naočale, bez njih je bio skoro slijep. Velik dio vremena ga je bolio želudac, usprkos njegovoj laganoj ishrani od limunade s ječmom i soka od suhih šljiva. A najalarmantnije od svega, osjetio je da mu pomalo ponestaje snage i energije zbog njegove neuravnotežene ishrane.

Ali sad je imao novi lijek – vjeru. Pročitao je gdje je Isus rekao: "Sve, što god zamolite u molitvi, vjerujući, dobit ćete." [1] Zatim je pročitao u Jakovu 5: "Boluje li tko među vama? Neka sebi dozove crkvene starješine! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva učinjena s vjerom spasiti bolesnika! Gospodin će ga podići…" To je bilo njegovo rješenje. Odmah nakon što je ovo pročitao, Billy je odjurio kući dr. Davisa, tražeći starješinu da ga pomaže uljem i pomoli se. Zatim je, veseleći se i ispovijedajući svoje iscjeljenje, otišao kući.

---

[1] Matej 21:22

Ispit vjere (1. dio)

U JESEN 1932., William Branham je provjeravao električna brojila uz ulicu u New Albanyju kad se dovezao automobil i parkirao iza njegovog službenog kombija. Otvorila su se vrata automobila i iz njega je izašla predivna djevojka. Njezina je svijetla kosa blistala na suncu, a njezine su tamne oči sjajile unutarnjom vatrom. Jedan pogled prema njoj i Billy se predomislio da se neće ženiti.

Djevojka je izravnala nabore na svojoj haljini, uzela stvari sa sjedala iz automobila i počela hodati. Billy se počeo znojiti. Ako sada ne kaže nešto, možda je više nikad neće vidjeti. Konačno se odlučio. "Kako ste? Lijep dan, što ne?"

Djevojka se okrenula i nasmijala. "Lijep? Predivan!" Podigla je ruku i okrenula se oko sebe. "Samo pogledaj javore, potpuno narančasti i crveni. Zaista su zadivljujući."

"Da, mislim da su – ah – zadivljujući." Zapravo je mislio da je ona zadivljujuća. "Zovem se Billy Branham. Radim za državnu službu i provjeravao sam brojila."

Pružila je ruku. "Drago mi je da smo se sreli. Ja sam Hope Brumbach. Vjerojatno si čuo za mog oca, Charlija Brumbacha? On je rukovoditelj na pruzi."

"Ne, mislim da ga ne poznajem. Živiš li ovdje negdje?"

"Ta kuća točno tamo preko." Pokazala je na kući niz ulicu.

Billy je pomislio da mu dobro ide – ne samo da joj je saznao ime, nego također zna i gdje živi. Ali to nije bilo dovoljno. Nastavio je postavljati Hope pitanja, tražeći izgovor da je ponovno vidi. Dok je propitkivao, saznao je da je kršćanka i da ide u lokalnu Misionarsku baptističku crkvu u ulici Watt Street u Jeffersonvilleu. To mu je bila prilika. "Znaš, baš sam prije nekoliko tjedana postao kršćanin i ne idem u neku određenu crkvu – možda posjetim tvoju crkvu ovu nedjelju, pa ću vidjeti kako mi se sviđa."

"Sačuvat ću ti mjesto," rekla je sa smiješkom.

Kad se Billy sljedeću nedjelju pojavio u crkvi, našao je da ga čeka prazno mjesto pokraj Hope. Nakon propovijedi, malo su razgovarali prije nego je ona otišla kući. Živahna i prijatna, ova ga je devetnaestogodišnjakinja zainteresirala kao ni jedna druga djevojka koju je ikad sreo. Bilo je nešto osvježavajuće u njezinom veselju i nevinosti. Poput magneta privlačila ga je u crkvu u Watt Streetu iznova i iznova dok nije počeo redovito dolaziti.

Billy je priznao da je razlog zbog kojeg je izabrao Misionarsku baptističku crkvu između drugih crkava u gradu bio jednostavno taj što je tamo išla Hope Brumbach. Međutim, ubrzo je stekao duboko poštovanje za pastora. Dr. Roy Davis je propovijedao da Bog vrijedi koliko vrijedi Njegova Riječ i da kršćanin vrijedi koliko vrijedi njegova vjera u Riječ Božju – izreka koja je dotakla Billyja kao apsolutna istina. Dr. Davis je konstantno poticao svoju zajednicu da vjeruju Riječ Božju svim svojim srcima i da primjene tu Riječ u praksi u svojim svakodnevnim životima. Što je važnije, činilo se da ovaj pastor živi ono što propovijeda.

Njegova posljednja prilika (4.dio)

Prikvačio je svoje pismo na drvo i otišao kući, računajući da će se poslije vratiti vidjeti je li iz toga ispalo išta pozitivno. Ali sutradan je imao neke sumnje. Razmišljao je: "Čekaj sada trenutak. Nikad nisam vidio nikoga tamo u šumama. Osim toga, ako je Bog svugdje, onda bi ja trebao moći doprijeti do Njega u gradu jednako lako kao i u prirodi. Ali to me ponovno dovodi na moj početni problem. Želim razgovarati s Bogom, ali ne znam kako."

Otišao je u malu šupu iza kuće i zatvorio vrata. Unutrašnjost šupe bila je vlažna zbog kiše koja je padala noć prije. Ignorirajući mokru zemlju, Billy je kleknuo pokraj razbijenog Forda Model-T. Um mu je bio usredotočen na njegov cilj, žarko je želio razgovarati sa svojim Stvoriteljem. Promrmljao je: "Evo, kako ću sada ovo napraviti? Vidio sam slike ljudi u molitvi i mislim da su stavili svoje ruke ovako." Spojio je dlanove ispred sebe u klasičan položaj za molitvu. "A što ću sad reći? Postoji nekakav način na koji to moraš napraviti, a ja ne znam koji je to." Odlučio je da je jedini način da dođe bilo gdje ako se ne bude osvrtao na to i pokuša. "Dragi Gospodine, želio bih da dođeš i porazgovaraš sa mnom samo na trenutak. Želim Ti reći koliko sam loš." Stao je osluhnuti. Šupa je bila savršeno tiha. "Možda sam trebao staviti ruke ovako." Stisnuo je prste i ponovno pokušao: "Dragi Gospodine, ja ne znam kako točno napraviti ovo, ali nadam se da ćeš razumjeti. Hoćeš li mi pomoći?" Ponovno je stao osluhnuti – ništa.

Sad je već njegovo suzdržavanje potpuno popustilo. Suze su mu preplavile oči kad se otvorio: "Gospodine, čak i ako Ti nećeš razgovarati sa mnom, ja ću svejedno razgovarati s Tobom. Gospodine, Bože, ja nisam dobar. Sram me je samog sebe. Žao mi je što sam Te zanemarivao sve ove godine. Ali sada Te želim. Molim Te, dođi razgovarati sa mnom."

Odjednom se njegove tijelo počelo neobično osjećati. Kad je otvorio svoje oči i podigao glavu, od jeze se sledio do kosti. Ispred njega je lebdjelo sjajno jantarno svijetlo, oblikujući u zraku savršen križ. Iz dubine energije tog svijetla došao je glas, govoreći jezikom kakvog Billy nikad prije nije čuo. Zatim je nestalo.

Billy je stajao na svojim koljenima, bez daha i ukočen, nije se mogao pomaknuti. Konačno je skupio dovoljno energije da kaže: "Gospodine, ja ne razumijem Tvoj jezik, ali čini mi se da bi trebao biti ubrojen negdje u taj križ… i moji bi grijesi trebali ležati tamo unutra. Ako ćeš mi oprostiti, onda se vrati i ponovno progovori u Svom jeziku. Ako ne možeš govoriti mojim, po tome ću znati."

Križ se ponovno pojavio, isijavajući toplinu i svijetlo. Billy je zatvorio svoje oči i ispružio svoje ruke. Osjetio je neobičan osjećaj kao da tople kapljice kiše pljušte po njegovom tijelu. Odjednom se osjećao smireno i slobodno, kao da mu je s ramena palo 100 kg. Kad je otvorio oči, svijetlo je otišlo.

Prezadovoljan, Billy je otrčao iz šupe i uletio u kuću. Preplašena, majka ga je pitala: "Billy, u čemu je problem? Jesi li nervozan?"

"Ne, mama. Dogodilo se nešto predivno."

"Što to?"

"Ne znam, ali osjećam se jako dobro."

Požurio je vani, tražeći kako izraziti svoju radost. Iza kuće je po tračnicama prolazio vlak. Billy se popeo na nasip i trčao za vlakom, svako toliko zastajući da bi skočio u zrak i pljeskao, boksajući u prazno izražavajući svoje osjećaje. Napokon, nakon dugo vremena, našao je Boga u križu Isusa Krista.

Nakon nekoliko dana Ella je rekla: "Billy, sinoć sam te sanjala. Vidjela sam te kako stojiš na bijelom oblaku, propovijedajući cijelom svijetu."

To je iznenadilo Billyja kao nešto vrlo neobično, jer njegova majka gotovo nikad nije sanjala.

Njegova posljednja prilika 3.dio

Kirurg, koji je stajao uz njegov krevet, bio je vidno iznenađen kad je vidio da su se Billyjevi obrazi zacrvenjeli i da mu se tako brzo vratila snaga. Okrećući se Charlesu i Elli Branham, komentirao je: "Ja nisam čovjek koji redovito ide u crkvu. Imam toliko posla da nemam vremena. Ali znam da je Bog posjetio ovog momka."

Iz potrebe, Billy se vratio na posao čim su mu šavovi mogli podnijeti naprezanje. Nažalost, operacija nije riješila ni jedan od njegovih početnih simptoma. Tijekom zime 1931./32., situacija mu je postepeno postajala lošijom. Želudac mu je odbacivao skoro sve što je pokušao pojesti, prisiljavajući ga da živi na limunadi s prokuhanim ječmom ili soku od suhih šljiva – a čak mu je i to teško padalo. U očima se pojavio astigmatizam i nije mogao vidjeti bez debelih naočala. Kad god bi skinuo naočale, glava bi mu se toliko tresla da mu frizer ne bi mogao šišati kosu.

Specijalisti u Louisvilleu bili su zatečeni. Nakon skupine pretraga, jedan je liječnik rekao: "Gospodine Branham, bojim se da je tvoje stanje beznadno. Tvoj je želudac jedan veliki čvor rana. Morat ćeš držati strogu laganu dijetu ostatak svog života. Nemoj to nikad zaboraviti, jer će te jedan zalogaj tvrde hrane ubiti."

Billy se vratio kući, bolestan i nesretan. Ali makar je živ. Sada je odlučio naći Boga tako da može održati svoje obećanje. Počeo je odlučno čitati Bibliju. Što je više čitao, postajao je sve ohrabreniji. Mogao se poistovjetiti s nekim iskustvima o kojima je čitao – poput toga kad su ljudi i žene čuli Božji glas koji im je izravno govorio. Je li mu to možda govorio Bog iz te topole kad je bio dječak? Uvijek je vjerovao da je, ali nikad nije bio potpuno siguran dok nije pročitao da je Bog govorio Jobu ^[1] iz pijavice. To mu je bila potvrda. Zatim, kad se udubio u živote Isusa, Petra i Pavla, Billy Branham je gorio od uzbuđenja. Tu su bila objašnjenja za ta neobična stanja poput transa koja je doživljavao, kad je bio potpuno budan i odjednom se našao negdje drugdje i gledao nešto što se događalo što se činilo stvarnim kao cipele na njegovim nogama. Biblija to naziva vizijama. Možda na kraju krajeva njegov život i nije toliko neobičan. Možda je to samo Bog radio s njim.

Billy je počeo posjećivati razne crkve u tom području, pitajući kako može sresti Boga. Ali umjesto da nađe opće slaganje i jasan put, našao je proturječne stavove koji su potaknuli zbrku. Prva baptistička crkva željela je da se upiše u crkveni registar, a oni će mu dati pismo o primanju. Luterani su željeli da pohađa predavanja o krizmi. Katolici su rekli da treba priznati papu kao vrhovnog Božjeg autoriteta na zemlji i svake nedjelje ići na misu. Adventisti sedmog dana su mu rekli da treba držati subotu kao Šabat. Svaka je crkva mislila da ima monopol nad istinom, isključujući druge.

Billy nije znao što napraviti. Nije imao pojma gdje naći Boga. Tada je pomislio: "Znaš što, ja Ga vidim u prirodi. Mislim da ću ići razgovarati s Njim u šume."

Odšetao je na jedno od svojih omiljenih mjesta za sportski lov, ali to nije pomoglo. Nije znao što reći i osjećao se glupo govoriti tamo gdje se činilo da nema nikoga da ga sluša." Tad je dobio ideju. Zašto ne napisati Bogu pismo? To se činilo kao dobar plan, stoga je napisao:

Dragi Gospodine,

Ja znam da si prolazio ovom stazom ovdje, jer sjedim ovdje loveći vjeverice i znam da si prošao. Ja te želim. Hoćeš li nekad doći i razgovarati sa mnom? Želim ti nešto reći.

Billy Branham

---

[1] Job 38:1 i 40:6 (U hrvatskom prijevodu riječ "pijavica" je prevedena s "oluja". U engleskom se jeziku koristi riječ "whirlwind".)

Njegova posljednja prilika 2.dio

JEDNOG DANA u jesen 1931., Billy je popravljao brojila u New Albany Gas Worksu. Dok je ispitivao propuštanje plina, plin ga je ošamutio i on se srušio na pod. Posljedice ove nesreće konstantno su ga mučile – boljela ga je glava, vid mu se zamutio, imao je problema s jelom, želudac mu je stvarao kiselinu i bolio ga kad god je u njega došla hrana, probavna se kiselina penjala uz grlo i spalila mu usta. Njegov poslodavac, Piblic Service Indiana, platio mu je odlazak kod nekoliko medicinskih specijalista u Louisvilleu u Kentuckyju, ali su ti liječnici imali poteškoća u otkrivanju njegovog problema. Nakon ponovljenih pretraga, na kraju su pretpostavili da ima upalu slijepog crijeva. To je iznenadilo Billyja, jer mu je bol bila u želucu, a ne sa strane. Ali su ga specijalisti uvjerili da je trovanje plinom samo omelo potragu, skrivajući simptome upale slijepog crijeva. Insistirali su da je slijepo crijevo upaljeno i da se mora odstraniti.

Billy je nevoljko popustio da ga operiraju, ali samo ako će koristiti lokalnu anesteziju. Imao je zastrašujuće uspomene na svoju operaciju kad je imao četrnaest godina, kad su mu noge ozljeđene iz sačmarice. Taj se put skoro nije probudio iz anestezije i nikad nije uspio zaboraviti to zastrašujuće iskustvo kad je padao kroz područje izgubljenih i lutajućih duša – tamu, maglu, usamljenost i ta zastrašujuća lica! Nije želio nikad više vidjeti to mjesto!

Nervozan i preplašen, Billy je želio tijekom operacije imati nekoga kraj sebe tko zna kako se moliti, tako je pitao propovjednika iz lokalne Prve baptističke crkve da bude uz njega. Slijepo crijevo je uspješno odstranjeno i Billy je odvezen nazad u svoju sobu. Ležeći potpuno svjestan u svom bolničkom krevetu, Billy je osjetio da mu puls svakom minutom postaje sve sporiji. Pokušao je dozvati medicinsku sestru, ali mu je glas bio šaputanje i ruke preslabe da bi ih pomakao. Počeo je dahtati, a srce mu je kucalo sve sporije dok gotovo nije prestalo kucati. Pomislio je: "Je li ovo smrt? Odlazim li?"

Svijetlo se u njegovoj sobi zamračilo, zidovi su postali mutni i poprimili oblik stabala u sjeni. Izgledalo je kao da se nalazi u hladnoj, mračnoj šumi. Čuo je puhanje vjetra negdje u daljini. Na početku nejasan zvuk polako se pojačavao, približavajući se prema njemu. Billyjev se um trgnuo u panici. To je to! To je smrt koja me dolazi uzeti! Pokušao se moliti, ali nije mogao naći riječi. Vjetar se približavao sve bliže i bliže, tako da su se oko njega grane drveća snažno tresle. Onda se sve promijenilo, mračna je šuma odjednom nestala i Billy se našao kako stoji u sjeni velike bijele topole. To je bilo isto ono stablo koje je izbjegavao još od kad ga je užasno preplašilo kao dječaka. Zrak je bio miran i sparan, kao tijekom dana s 99% vlažnosti. Zvuk šuštanja lišća podigao je Billyjev pogled prema gore. Vidio je istu onu pijavicu kako se vrtloži u gornjim granama, čuo isti onaj duboki glas kako govori: "Nikada nemoj piti, pušiti niti okaljati svoje tijelo na bilo koji način. Zvao sam te, a ti nisi htio ići." Billy se brzo prisjetio dana prije mnogo godina kad je ovaj glas rekao: "Za tebe postoji posao da ga napraviš kad budeš stariji." Sad je glas ponovio svoju optužbu: "Zvao sam te, a ti nisi htio ići."

Billy je bio strašno prestrašen. Je li propustio svrhu života? Je li prekasno? Žurno je rekao na glas: "Tko je zvao? Tko si ti? I što si želio da radim?"

Glas je ponovio po treći put: "Zvao sam te, a ti nisi htio ići."

Billy je povikao: "Isuse, ako si to Ti, pusti me da se ponovno vratim na zemlju i ja ću propovijedati Tvoje Evanđelje s krovova kuća i na uglovima ulica."

Billy je odmah bio nazad u svom bolničkom krevetu. Srce mu je jako tuklo i pluća duboko disala. Ostat će na životu.