SLJEDEĆEG JE JUTRA Billy ustao u zoru. Dok je tumarao u
polumraku tražeći odjeću, prostorija je iznenada postala obasjana suncem, kao
da je netko upalio svijetlo. Billy je odmah shvatio da više nije u svojoj kući.
Prostorija u kojoj je sada bio bila je veća od njegove sobe, izgledala je poput
dnevnog boravka – sa kaučom, foteljom, otomanom, stolićem i lampicama – uz to
je u jednom kutu bio visoki krevet. Na tom je krevetu ležala žena srednjih
godina, težak invalid. Bill je zapanjeno gledao kako se ispravljaju njezine
zgrčene ruke i noge i postaju normalne. Žena se digla iz kreveta i šetala ravno
prema njemu, što je Billu omogućilo da je dobro vidi. Zatim je ponovno bio u polumraku
svoje sobe.
Billy je dugo sjedio na rubu svog
kreveta, duboko razmišljajući o tome. Očigledno će Gospod Isus osloboditi još
nekoga. Ali koga? I kada? Pomislio je: "Dobro, vjerojatno ću danas otkriti
gdje je ona."
Tog dana ga je poslovna obveza odvela
na 2223 u ulici East Oak Street u New Albanyju. Iz jedne se polovice spojene
kuće iselila obitelj i Bill je trebao zatvoriti vodu samo za tu jednu stranu,
ali u šahti nije bilo jasno koje je brojilo za koju stranu. Zavrnuo je ventil
na jednom brojilu, a zatim odšetao do nastanjene polovice kuće da bi provjerio.
Na njegovo je kucanje vrata otvorila
jedna privlačna, oskudno odjevena tinejdžerka. "Što želite?"
"Radim za državnu službu. Bi li
htjeli provjeriti vodu da vidite je li zatvorena?"
"Naravno." Djevojka je skrenula
u kuhinju.
Stojeći na vratima, Billy je mogao
vidjeti ženu koja je ležala na bolničkom krevetu u dnevnom boravku. Tijelo je
bilo izuzetno zgrčeno, tako da je izgledala poput zgrčenog pauka. Glava joj je
bila podignuta na krevetu i okrenuta prema vratima tako da je Billy mogao jasno
vidjeti njezino lice. Srce mu je skočilo od radosti. To je bila žena invalid
koju je jutros vidio u viziji. Čitala je knjigu crnih korica. Na podu su kraj
nje ležale razbacane novine.
"Kako ste, gospođo? Ja se zovem
Billy Branham."
"Zdravo. Ja sam Marry Der
Ohanion. Moja kći je Dorothy."
Dorothy se vratila u prostoriju i
rekla: "Ne, voda i dalje ide."
"Mislim da sam onda isključio pravo
brojilo. Hvala ti što si provjerila." Ali nije otišao. Morao je nekako
razviti razgovor sa ženom invalidom. "Što to čitate?"
"Armenijsku Bibliju,"
odgovorila je.
Izazvao ju je: "Vjerujete
li?"
Gospođa Der Ohanion je spustila
knjigu u svoje krilo. "Dorothy ima sedamnaest godina. Od kad je ona rođena
ja sam invalid u krevetu. Ali jutros sam u novinama pročitala o čovjeku
iscijeljenom u katoličkoj bolnici i rekla sam: 'Ima nade za mene.'" Čekaj,
je si li ti rekao da se zoveš Branham?" Skinula je svoje naočale za
čitanje da promotri mladića koji je stajao na vratima njenog dnevnog boravka.
Njezin se pogled promijenio kad je tog mladića za brojilo povezala s Branhamom
iz novinskog članka. "Jesi li ti Božji čovjek koji je sinoć iscijelio
tamnoputog čovjeka?"
"Ne, gospođo, ja nisam
iscjelitelj. Meni je nešto pokazalo da se trebam moliti za tog čovjeka. Gospod
Isus je iscjelitelj, ne ja."
Žena je klimnula glavom. "Otkad
sam pročitala o tom čudu, molim Boga za isto u mom životu. Bi li se htio moliti
za mene?"
Billy je pogledao ovu ženu čije su
zgrčene ruke i noge pretrpjele sedamnaest godina atrofije i oprezno rekao:
"Otići ću se pomoliti o tome i zatim ću se vratiti."
Našao je mjesto da bude sam s Bogom i
molio se dok njegova hrabrost nije odgovarala onoj u viziji. Zatim se odvezao
do kuće Georgea DeArka. "Brate George, sreo sam ženu o kojoj sam ti jutros
govorio. Znam da je to ona. Dođi sa mnom."
Njih su dvojica ušli u kuću i stali
kraj kreveta gospođe Ohanion. Žena je prigrlila svoju armenijsku Bibliju na
prsa, a Dorothy i njezin osam godina stariji brat su se sakrili iza božićnog drvca
na drugoj strani dnevnog boravka, smijuljeći se i izrugujući cijelu ideju – pomisao
da će se njihova majka dići iz kreveta nakon što je u njemu ležala sedamnaest
godina – kakva šala.
Bill je ignorirao djecu.
"Gospođo Ohanion, Gospod Isus će vas iscijeliti." Billy i George su
se spustili na koljena i počeli moliti. Očni kapci, iako su bili zatvoreni, i
dalje su omogućavali da nešto svijetla dođe do zjenica, pa je Bill kroz svoje
kapke vidio da se iznad gospođe Ohanion upalilo svijetlo. Otvorio je oči,
očekujući vidjeti električnu žarulju. Umjesto toga vidio je jantarni vatreni
prsten koji je kružio oko njezine glave. Obuzelo ga je strahopoštovanje – od
straha pomiješanog s radoznalošću, ostao je bez daha. To bi moralo biti isto
svijetlo koje je oblikovalo križ u zraku kad se molio u šupi iza svoje kuće.
Nadahnut, Bill je ispružio i uhvatio ruku žene invalida, i rekao: "Gospođo
Ohanion, Gospod Isus mi je jutros rekao da ćete ozdraviti. Stanite na svoje
noge i hodajte u Ime Isusa."
Maknula je pokrivače, dovukla se do
ruba kreveta pomoću svojih usahnulih ruku i nogu puzeći poput gusjenice. Billu
se pojavio tračak nevjerice misleći da bi, ako je pusti da padne s tog visokog
kreveta, mogla slomiti vrat kad padne na pod. A tada se sjetio vizije o Williamu
Merrillu – kako je bila savršena, kako precizna – i njegovo se pouzdanje
vratilo.
Čim je gospođa Ohanion počela
prelaziti rub kreveta, obje su se njezine noge ispravile točno pred očima svih
njih. Dorothy je vrisnula, izbezumljeno vrištala i, čupajući kosu, pobjegla
kroz ulazna vrata i dalje vrišteći iz sveg glasa. Dotrčali su susjedi sa svih
strana, gužvali se na vratima, promatrali u nevjerici, gledajući svoju susjedu,
Marry Der Ohanion, koja je po prvi put u sedamnaest godina hodala po svom
dnevnom boravku i podignutih ruku slavila Gospoda Isusa Krista na svom rodnom
armenskom jeziku.
Bill je otišao kući uzbuđen i sretan
zbog tih predivnih vizija koje su prorokovale takva čudesa. Ali uskoro je
njegovo uzbuđenje splasnulo, uskoro se njegova radost okrenula u strah. Njegova
će sljedeća vizija biti značajno drugačija. A kad tu viziju opiše svome
pastoru, bit će zbunjen njegovim odgovorom. To će započeti godine nesigurnosti
koje će ga konačno dovesti da otkrije tajnu svog neobičnog života – tajnu koja
će zatim pokrenuti najveću službu iscjeljenja vjerom koju je svijet ikad vidio.
Nema komentara:
Objavi komentar