Knjiga 2: Mladić i njegovo očajanje, Lebdenje u zraku (1. dio)

Williamu Branhamu novootkrivena vjera nije bila nešto popratno, nekakav prilog, poput putra i marmelade na komadu kruha. To je bio njegov kruh. Dvadeset i četiri godine lutao je vlastitom duhovnom pustinjom, izgladnio do granice iznemoglosti – u duhovnom je smislu jeo koru drveća, lišće i travu kako bi preživio. A sada je, po prvi put u svom životu, jeo pravu hranu punu duhovnih vitamina, hranio se Isusom Kristom, Kruhom Života koji je sišao s neba podariti vječni život čovjeku na samrti. Bill je osjećao kako njegova duhovna snaga raste iz tjedna u tjedan. Odjednom je svijet imao više smisla od samo znoja, žuljeva, odbačenosti i zbunjenost. Billy je sada imao trajnu nadu, ljubav i cilj. Njegova je vjera u Isusa Krista ubrzo postala središte njegovog postojanja oko kojeg su se vrtjele sve njegove misli i djela.

Billy je čuo svog pastora kako propovijeda da je Svemogući Bog unio Svoje misli u Bibliju da bi svaki kršćanin mogao znati Božju volju za svoj život – samo treba čitati Bibliju i moliti se. To je Billu imalo smisla i on je nezasitno čitao Bibliju sa željom povećati znanje o Riječi kako bi to znanje mogao primijeniti u vlastitom životu. Njemu se Biblija činila poput kuće pune blaga koju je odjednom naslijedio. Htio je ući u svaku prostoriju, pogledati u svaku ladicu, pretražiti sve ormare i vidjeti što to on sada posjeduje.

Od kad je završio sedmi razred prije deset godina nije pročitao puno knjiga, tako da je čitao loše i sporo. Razumio je dosta dobro, ali nije mogao izgovoriti ona nezgodna imena Starog zavjeta kao što su Artakserkso, Nabukodonozor, Zerubabel i Benaja, a često se mučio i s neobičnom sintaksom engleskog jezika Kinga Jamesa koja je bila poprilično drugačija od njegovog dijalekta iz Kentuckyja. Kad je propovijedao svoju prvu propovijed 1933. godine, Bill nije imao povjerenja u svoj izgovor da bi čitao Bibliju na glas. Zato je nagovorio Hope da sjedne na binu iza njega i umjesto njega pročita tekst kad joj on da znak. Njegova je tema bila Božja milost i briga u Samsonovom buntovnom životu. Hope je pročitala Billov tekst iz Knjige o sucima i Bill je počeo propovijedati. Ubrzo je želio pročitati zajednici što je Isus rekao u Ivanu 14. Dao je Hope znak i ona je počela: "Neka se ne uznemiruje vaše srce," Bill ju je prekinuo i rekao: "Čuli ste što je rekao, nemojte se uznemirivati." Ponovno je klimnuo Hope i ona je nastavila čitati: "Vjerujte u Boga i u me vjerujte," Bill ju je ponovno prekinuo rekavši: "Činite li to? Vjerujete li zaista?" I tako su se nastavili njegovi spetljani pokušaji propovijedanja. Bili su to nespretni i isprekidani pokušaji, ali sve je to nadoknadila iskrenost koja ga je činila razumljivim.

Dok je slušala u publici, Ella Branham je pomno razmišljala o riječima svoga sina. Dramatična promjena u Billyjevom životu, kao i njegovo čudesno ozdravljenje, probudila je nešto duhovno duboko u njenoj duši. Na to je ona odgovorila predajući svoj život Isusu u trideset i devetoj godini života. Presretan, Bill je krstio svoju majku u Ime Gospoda Isusa Krista.

Ohrabren reakcijom svoje majke, Billy je počeo nagovarati oca da dođe u crkvu. Charles Branham je odbio i, unatoč svim Billovim naporima, nije krenuo u tom pravcu. To je mučilo Billyja. Nije se mogao oteti osjećaju brige za izgubljene zbog onog strašnog iskustva u četrnaestoj godini kad izgleda da je za vrijeme operacije utonuo u područje izgubljenih duša. Često se molio: "Dragi Bože, nemoj pustiti da tata ode na takvo mjesto, molim Te dopusti mu vidjeti Tvoju milost i prihvatiti Tvoj oprost."

Jedne noći nakon što je većina njegove obitelji otišla na spavanje, Billy je legao na krevet u predsoblju, moleći se za oca koji je bio u obližnjoj krčmi i pio. Dok se molio, imao je dojam da mu je glas rekao: "Ustani." Ustao je i, ne znajući zašto, izašao van – kao da ga je nešto vuklo van.