Lebdenje u zraku (2.dio)

Iza kuće je puteljak prelazio preko nekoliko neobrađenih parcela prekrivenih broomsageom, što je crvenkasta trava visoka do koljena koja je vrlo česta na tom području. Billy je hodao puteljkom po mjesečini. Kad je došao do sredine polja, kleknuo je, pognuo glavu, sklopio ruke i nastavio se moliti za svog oca. Odjednom je otvorio oči i prestrašio se kad je tri metra ispred sebe vidio čovjeka – bio je to vrlo neobičan čovjek: nizak i sitne građe, s kosom do ramena, neobrijane brade, obučen u bijelu haljinu koja se isticala na mjesečini. Čovjek je stajao bočno gledajući na istok. Bio je miran. Ruke su mu bile skupljene, a noge razmaknute – jedna je noga bila malo ispred druge. Bill je još jednom pogledao noge. Nevjerojatno, nisu doticale zemlju!

"Čekaj malo," pomislio je Bill dok se grizao za zglob toliko da ga je zaboljelo. "Ne spavam. Ne, bio sam unutra i molio se za tatu i nešto mi je reklo da izađem ovdje… a tu je ovaj čovjek."

Sve se činilo vrlo stvarno. Od istog povjetaraca koji je ljuljao visoku travu vijorila se odjeća tog čovjeka. Bill je otkinuo komadić broomsagea i stavio ga u usta poput čačkalice. Razmišljao je: "On izgleda poput Gospoda Isusa. Pitam se je li to On?"

Skrenuvši s puteljka, Bill se pomaknuo da bi mogao bolje vidjeti lice tog čovjeka. Pročistio je grlo: "Uh-uh." Čovjek se nije pomaknuo. Bill je pomislio: "Ma, pozvat ću ga." Rekao je na glas: "Isuse?"

Čovjek se okrenuo i pružio ruke.

To je bila posljednja stvar koje se Billy sjećao. Izgubio je svijest i pao prema naprijed, ali ne prije nego li se to lice zauvijek urezalo u njegovo pamćenje: lice koje je odsijevalo karakter koji niti jedan umjetnik na svijetu ne može naslikati. Bilo je to lice odlučnog autoriteta. Činilo se da bi, kad bi progovorio, svijetu došao kraj, a ipak su Njegove oči odisale tolikom milošću, suosjećanjem i ljubavlju.

U zoru je, nasred polja, Bill došao k sebi drhteći zbog hladnoće jutarnjeg zraka i mokrog gornjeg djela pidžame od vlastitih suza. Otišao je kući, obukao se i pun uzbuđenja krenuo prema kući svog pastora pitati ga za njegovo mišljenje.

Dr. Davisa se taj događaj nije ni malo dojmio: "Billy, to će te izluditi. To je đavao. Nemoj se zezati s takvim stvarima."

To su bile obeshrabrujuće riječi čovjeka kojeg je Bill zaista cijenio. Otišao je zbunjen i prestrašen, te je želio drugo mišljenje. Nakon toga je posjetio svog prijatelja, starijeg propovjednika McKinneyja, kojemu je rekao sve što se dogodilo. "Recite mi sada, brate McKinney, što ti misliš o tome?"

McKinney se zamišljeno uhvatio za bradu. "Pa, Billy, reći ću ti nešto. Mislim da će ti biti bolje da živiš kršćanskim životom i samo propovijedaš ono što je u Bibliji – o milosti Božjoj i tako dalje. Da sam na tvom mjestu, ne bih išao za nečim ekscentričnim."

"Gospodine, ali ja ne pokušavam ići za nečim ekscentričnim. Samo pokušavam shvatiti što je ovo."

Propovjednik je klimnuo. "Billy, prije su u crkvi postojala takva iskustva. Ali nakon što su apostoli otišli sa scene, te su stvari prestale. Jedino što sada pokazuje takvu vrstu fenomena su demoni i spiritisti."

"O, brate McKinney, zar zaista tako mislite?"

"Da."

Billy je zadrhtao na samu pomisao. "O, Bože, smiluj mi se! Brate McKinney, hoćete li mi se pridružiti u molitvi da Bog ne dopusti da mi se opet dogode takve stvari. Znate da Ga volim i ne želim biti na pogrešnom putu što se tiče tih stvari."

"Hoću, brate Billy."

Njih su dvojica kleknuli na pod u propovjednikovoj kući. McKinney se pomolio: "Nebeski Oče, molim Te da zaustaviš ove demonske pojave koje opsjedaju ovaj mladi kršćanski život."

"Da, nebeski Oče," složio se Billy u molitvi, "molim Te, nemoj dopustiti da mi se to ikada ponovno dogodi."

Ali to se svejedno nastavilo događati – i to redovito. Ponekad bi osjetio čudan pritisak po koži, kao da nešto (ili netko) nevidljivo stoji pokraj njega i puše u njega. Naježio bi se. Osjećaj je bio jeziv. Ponekad bi radio i odjednom bi stajao na nekom drugom mjestu i promatrao nešto što se događa toliko stvarno i jasno kao da sjedi u prvom redu kazališta i gleda dramu. Nakon toga bi se našao na mjestu gdje je bio prije, trans bi prošao, a život se nastavio kao da se nikada ništa nije dogodilo. Ali slika bi ostala u njegovoj glavi. Bio je tamo, vidio je nešto i to nije mogao zaboraviti ili zanemariti, čak iako nije znao što to znači.