Postavljen za propovjednika natprirodnog Evanđelja (1. dio)

WILLIAM BRANHAM i dr. Roy Davis su se međusobno poštivali – Billy je bio nadahnut primjerom vjere starijeg čovjeka, a dr. Davis jednako je tako bio zadivljen mladićevom revnošću. Nije prošlo dugo i pastor je predložio: "Bill, možda bi trebao razmisliti o ulasku u službu propovjednika." Dr. Davis je bio ovlašten od svoje organizacije na državnoj razini davati "dozvole za rad" obećavajućim osobama koje će od njih na kraju učiniti prepoznatljive propovjednike u Misionarskoj baptističkoj crkvi bez formalne obuke. Billy nije zaboravio svoju zakletvu – kad je po njega prije godinu dana došla smrt, obećao je Gospodu da će, ako samo dobije drugu priliku u životu, propovijedati Evanđelje na uglovima ulica i s krovova kuća. Bio je oduševljen što sada ima tu mogućnost.

Tako, oko Božića 1932. godine dr. Roy Davis je postavio Williama Marriona Branhama za propovjednika Evanđelja Isusa Krista, prema zakonu i pravilniku Misionarske baptističke crkve. Billy je imao dvadeset i tri godine.

Nekoliko dana nakon svog stupanja u službu propovjednika, Bill je radio u New Albanyju na svom najneomiljenijem poslu – isključivanju onih koji nisu mogli platiti račune za vodu, plin ili električnu struju. Pokucao je na vrata kako bi obavijestio stanare da im mora isključiti svijetlo. Žena koja je otvorila vrata počela ga je nemilosrdno psovati.

Prvo što joj je rekao bilo je: "Ženo, ne biste trebali tako psovati. Zar se ne bojite Boga?"

"Ti mali šašavi idiote," odbrusila je, "kad bih htjela da mi netko priča o Bogu, ne bih zvala polu mutavca poput tebe. Majka ti je sigurno…" i tad se upustila u prost, užasan opis njegove majke i njezine rodbine.

Billy je uvijek govorio: "Muškarac koji udari ženu nije dovoljno muško da udari muškarca," ali možda bi prekršio to pravilo u slučaju ove žene koja je toliko blatila dobar karakter njegove majke da je to bilo prije godinu dana. Ako ne, makar bi planuo gnjevom i uzvratio joj. Ali sada ga njezine uvrijede nisu pogodile. Kao što voda klizi niz čizme namazane rakunovom masti, tako njezine psovke nisu narušile njegov duševni mir. Uljudno je rekao: "Molit ću se za vas, gospođo," i otišao. Billy je odmah znao da je promjena u njemu bila istinska i trajna.

Sljedeći mu je posao bio isključiti kuću iz koje su se ljudi iselili. Budući da je zgrada bila prazna, a vrata malo otvorena, Bill se uvukao unutra da se pomoli i zahvali Gospodu. Klečeći na golom podu, sklopio je ruke, ali još nije zatvorio oči kad se iznenada prostorija promijenila. Zidovi više nisu bili prekriveni kičastim tapetama, sad su bili čisto bijeli. I prostorija više nije bila prazna. Bill je promatrao jednog starog tamnoputog čovjeka, s bijelom kosom i bijelim brkovima, koji je ležao u nečemu što je sličilo bolničkom krevetu. Čovjek je izgledao kao da je doživio tešku nesreću – ruke, noge i prsa su mu bili zavijeni. Uz stranu kreveta bližu Billu stajala je starija tamnoputa žena. (Vjerojatno je to bila supruga tog čovjeka, jer je izgledala otprilike iste dobi kao i on.)

Bill je krajičkom oka primijetio nekakvo pomicanje. Okrećući se, vidio je mladog čovjeka i ženu, bijelce, s udaljenije strane kreveta. Lica su im bila tužna, ali osim tuge Billy nije mogao pretpostaviti u kakvoj vezi mogu biti s čovjekom zamotanim u zavoje. Tada su u prostoriju ušla još dva čovjeka – obojica mladići. Stajali su i gledali krevet tako da Bill nije mogao vidjeti njihova lica. Ta su mu se dva čovjeka činila jako poznatima, kao da bi ih trebao prepoznati i s leđa. Da, da, prepoznao je jednog od njih. To je bio njegov prijatelj, George DeArk, kojeg je baš nedavno, prije par tjedana, doveo Gospodu. A drugi? Nagnuo se da ga vidi. Koga je poznavao s gustom kovrčavom crnom kosom? Upravo se tad taj čovjek okrenuo popričati sa starom ženom uz njega. Bill se trgnuo od iznenađenja. Gledao je samog sebe!