Lebdenje u zraku 4. dio

Vizijom su dolazile i druge poruke iako nisu uvijek bile jasno definirane. U jednoj se Bill našao kako skakuće po cesti u sumraku. Osjećao se bezbrižno i sretno – onako kako se osjećao onog dana kad je predao svoje srce Bogu. U toj je viziji poskakivao i boksao u prazno izražavajući svoju sreću. Odjednom je prema njemu potrčala velika mračna sjena, poput psa koji ga je htio ugristi. Preplašen, Bill ju je udario nogom i povikao: "Miči se, pseto!"

Sjena se podigla. Na Billovo iznenađenje, vidio je da to uopće nije pas, već visoki čovjek obučen u crno. Čovjek je rekao ljutim glasom: "Nazvao si me psom."

"Ispričavam se gospodine," rekao je Bill, "mislio sam da ste pas jer ste hodali na sve četiri."

Čovjek je rekao, i dalje ljutim glasom: "Želiš reći da sam pas? Zbog toga ću te ubiti." Iz svog je pojasa izvukao dugačku sablju i prilazio Billu sporim, odlučnim korakom, a oči su mu bile pune mržnje.

"Molim vas, gospodine," molio je Bill dok je uzmicao, "molim vas, shvatite me. Nisam znao da ste čovjek. Zaista sam mislio da ste pas."

Izbezumljeni čovjek se nije zaustavljao, svakim je korakom sve više sličio demonu. "Ti ćeš mene nazvati psom… Ubit ću te."

Odjednom se iza Billyja pojavio ponor. Našao se u zamci. "Gospodine, ne bojim se umrijeti jer imam Isusa u srcu. Samo želim da znate da sam vas pogreškom nazvao psom."

Mračna je figura samo bezumno zarežala: "Ubit ću te." Podigao je visoko zakrivljenu sablju i namjestio se za udarac.

Billy je povikao. U tom je trenutku čuo buku odozgo i pogledao prema gore. S neba je u naletu sišao čovjek obučen u bijelo. Odlučno je stao pokraj Billa, okrenuo se prema napadaču i oštro ga pogledao. Neprijatelj se povukao – njegova je sablja, koja je još uvijek bila visoko u zraku, zadrhtala i ispala mu iz ruku. Mračan se lik okrenuo i pobjegao što je brže mogao.

Čovjek u bijelom se okrenuo prema Billu i nasmiješio – ili je barem Bill pretpostavio da je to bio osmijeh. Bill je, kao i prije, pokušao malo bolje vidjeti lice anđela, ali izgled anđela nije bio jasan niti prepoznatljiv. Zategnuo je svoj bijeli ogrtač oko sebe i vratio se u nebesa. Zatim je vizija završila.

Što je to moglo značiti? Bill nije bio siguran, ali dok se ne pojavi nešto konkretnije, pretpostavio je da to znači da će Bog poslati anđela da ga zaštiti od svake zamke koju đavao stavi pred njega.

Lebdenje u zraku (3. dio)

Ponovno se sjetio riječi svoga pastora: "Ako želiš znati volju Božju za svoj život, čitaj Bibliju i moli se." Bill je pronašao mjesto ispod jednog starog hrasta i molio se za svoj problem do kasno u noć. Nešto poslije ponoći stresao je sa sebe prašinu i krenuo kući. Njegova ga je majka čula kako dolazi i pozvala ga govoreći mu da mu je sestra bolesna. Bill je zastao pored sobe gdje je Delores spavala, kleknuo i pomolio se za trogodišnju sestru, a zatim se popeo na kat u svoju sobu. Čim je zalupio vratima, čuo je pucketanje kao da iskri između dvije električne žice. Da se nije u sobi dogodio kratki spoj? Promatrao je zidne utičnice kad se soba ispunila čudnim žućkasto-zelenim svjetlom. Trenutak poslije, soba je u potpunosti nestala.

Billu se činilo da lebdi u zraku. Od straha mu se steglo srce. Što se događa? Umire li? Ili je već umro? To je svjetlo, koje je još uvijek sjalo svugdje oko njega, isijavalo iz izvora negdje iznad njega. Pogledao je prema gore otvorenih usta i široko otvorenih očiju dok se prema njemu kovitlala ogromna blistava zvijezda. Billovo je srce tuklo kao bubanj. Prsa su mu se stisnula i nije mogao disati. Pokušao je vikati, ali nije mogao izbaciti zrak iz pluća. Začudo, dok se približavala, plamena se kugla smanjivala, te sad nije bila veća od njegove šake. Udarila mu je u prsa bez ikakve vidljive sile i ušla u njegovo srce.

U tom se trenutku scena promijenila. Billy se nalazio na brežuljku prekrivenom travom. Ispred njega je na zemlji stajala starinska staklenka za slatkiše s kvadratnim dnom i okruglim poklopcem. Ali umjesto slatkih štapića i peperminta, u staklenci je bio veliki moljac koji je bijesno udarao o staklo pokušavajući se osloboditi. Želeći pogledati okruženje, Billy se okrenuo nadesno. Tamo je stajao anđeo. Izgledao je ozbiljno i moćno. Bio je obučen u bijelu haljinu koja je isijavala vlastitu svjetlost. Billy je žmirkao pokušavajući vidjeti lice anđela, ali ga nije mogao razabrati. Crte anđelovog lica su bile nejasne od svjetla.

Anđeo je rekao: "Budi oprezan. Pogledaj što ti imam pokazati," i upro je prstom u staklenku.

Billy je pogledao nazad na staklenku i taman je ugledao ruku kako baca kamen koji je pogodio staklo i razbio moljčev zatvor. Debeli je moljac pokušao uzletjeti, ali se nije mogao dići sa zemlje – tijelo mu je bilo preteško za njegova zdepasta krila. Moljac je otvorio usta i izletio je roj muha koje su ispunile zrak svojim ljutim zujanjem. Muhe su se raspršile na sve strane. Jedna je uletjela u Billyjevo uho, a on se trgnuo.

Anđeo je rekao: "Budi oprezan. Muhe predstavljaju zle duhove, kao što su duhovi gatanja i vračanja. Budi oprezan."

Billy nije znao kako se vratio natrag kući. U jednom je trenutku stajao na travnatom brežuljku, a već je u sljedećem trenutku bio natrag u tami svoje sobe. U međuvremenu nije niti trepnuo. Gdje je bio? Kako je došao tamo i kako se vratio? To ga je iskustvo uznemirilo, pa je otpuzao do kreveta, ali nije mogao zaspati. Neprestano je mislio na upozorenje anđela pitajući se što ono znači?

Sljedeći je dan na poslu Bill bio iznimno oprezan, čak i nervozan. Očekivao je da će se dogoditi nešto drastično.

Za vrijeme njegove podnevne marende zaustavio se u trgovini gdje su zajedno radili George DeArk i njegov brat Ed. Bill je bio iza i prepričavao Georgeu viziju kad je na ulazna vrata ušla jedna žena. Billa je obuzeo neobičan osjećaj, isti osjećaj koji je doživio u autobusu Greyhound kad mu se obratila astrologinja. Spomenuo je to svom prijatelju. "George, nešto je čudno s tom ženom."

Zaustavljajući se kod blagajne, žena je rekla Edu DeArku: "Tražim čovjeka koji se zove Branham. Rekli su mi da je on čovjek Božji."

"Pa, posrećilo vam se. On je u trgovini." Ed je povikao: "Bill. Tu je netko tko te želi vidjeti."

Kad je Billy došao, žena ga je pitala: "Jesi li ti William Branham, prorok Božji?"

"Ja sam William Branham."

"Jesi li ti taj koji je učinio ono čudo na gospodinu Williamu Merrillu u bolnici i iscijelio Mary Der Ohanion nakon što je sedamnaest godina bila invalid?"

Billy je odmahnuo glavom. "Gospođo, pogrešno ste shvatili. Ja sam William Branham i bio sam tamo kad se to dogodilo, ali nisam ih ja iscijelio. Isus Krist je to učinio."

To ju je zadovoljilo. "Izgubila sam neku nekretninu i želim da je locirate."

Billy nije razumio što je ona s time htjela reći, ali je znao da je ova situacija ono na što ga je upozorila sinoćnja vizija. Rekao je: "Gospođo, došli ste pogrešnoj osobi, sigurno tražite gataru ili medija."

Činila se iznenađenom. "Niste li vi medij?"

"Nisam. Mediji su od đavola. Ja sam kršćanin i imam Duha Božjeg."

Njezino se lice sledilo. Billy je odjednom shvatio da je i ona sama bila medij. Rekao je: "Sinoć mi je Gospod poslao anđela da me upozori na vaš dolazak i da mi kaže da budem oprezan. Posao kojim se bavite je od đavola i žalosti Duha Božjeg."

Žena se uhvatila za srce. "Trebam lijek."

"Gospođo, nemojte činite te stvari i vaše će srce biti u redu."

Okrenula se na svojim petama i udarajući nogama izašla iz trgovine. Još je uvijek bila u vidokrugu kad se ponovno zaustavila i uhvatila za srce. Vrisnula je i zgrčila se na trotoaru. Kad su Bill i Ed došli do nje, već je bila mrtva.

Lebdenje u zraku (2.dio)

Iza kuće je puteljak prelazio preko nekoliko neobrađenih parcela prekrivenih broomsageom, što je crvenkasta trava visoka do koljena koja je vrlo česta na tom području. Billy je hodao puteljkom po mjesečini. Kad je došao do sredine polja, kleknuo je, pognuo glavu, sklopio ruke i nastavio se moliti za svog oca. Odjednom je otvorio oči i prestrašio se kad je tri metra ispred sebe vidio čovjeka – bio je to vrlo neobičan čovjek: nizak i sitne građe, s kosom do ramena, neobrijane brade, obučen u bijelu haljinu koja se isticala na mjesečini. Čovjek je stajao bočno gledajući na istok. Bio je miran. Ruke su mu bile skupljene, a noge razmaknute – jedna je noga bila malo ispred druge. Bill je još jednom pogledao noge. Nevjerojatno, nisu doticale zemlju!

"Čekaj malo," pomislio je Bill dok se grizao za zglob toliko da ga je zaboljelo. "Ne spavam. Ne, bio sam unutra i molio se za tatu i nešto mi je reklo da izađem ovdje… a tu je ovaj čovjek."

Sve se činilo vrlo stvarno. Od istog povjetaraca koji je ljuljao visoku travu vijorila se odjeća tog čovjeka. Bill je otkinuo komadić broomsagea i stavio ga u usta poput čačkalice. Razmišljao je: "On izgleda poput Gospoda Isusa. Pitam se je li to On?"

Skrenuvši s puteljka, Bill se pomaknuo da bi mogao bolje vidjeti lice tog čovjeka. Pročistio je grlo: "Uh-uh." Čovjek se nije pomaknuo. Bill je pomislio: "Ma, pozvat ću ga." Rekao je na glas: "Isuse?"

Čovjek se okrenuo i pružio ruke.

To je bila posljednja stvar koje se Billy sjećao. Izgubio je svijest i pao prema naprijed, ali ne prije nego li se to lice zauvijek urezalo u njegovo pamćenje: lice koje je odsijevalo karakter koji niti jedan umjetnik na svijetu ne može naslikati. Bilo je to lice odlučnog autoriteta. Činilo se da bi, kad bi progovorio, svijetu došao kraj, a ipak su Njegove oči odisale tolikom milošću, suosjećanjem i ljubavlju.

U zoru je, nasred polja, Bill došao k sebi drhteći zbog hladnoće jutarnjeg zraka i mokrog gornjeg djela pidžame od vlastitih suza. Otišao je kući, obukao se i pun uzbuđenja krenuo prema kući svog pastora pitati ga za njegovo mišljenje.

Dr. Davisa se taj događaj nije ni malo dojmio: "Billy, to će te izluditi. To je đavao. Nemoj se zezati s takvim stvarima."

To su bile obeshrabrujuće riječi čovjeka kojeg je Bill zaista cijenio. Otišao je zbunjen i prestrašen, te je želio drugo mišljenje. Nakon toga je posjetio svog prijatelja, starijeg propovjednika McKinneyja, kojemu je rekao sve što se dogodilo. "Recite mi sada, brate McKinney, što ti misliš o tome?"

McKinney se zamišljeno uhvatio za bradu. "Pa, Billy, reći ću ti nešto. Mislim da će ti biti bolje da živiš kršćanskim životom i samo propovijedaš ono što je u Bibliji – o milosti Božjoj i tako dalje. Da sam na tvom mjestu, ne bih išao za nečim ekscentričnim."

"Gospodine, ali ja ne pokušavam ići za nečim ekscentričnim. Samo pokušavam shvatiti što je ovo."

Propovjednik je klimnuo. "Billy, prije su u crkvi postojala takva iskustva. Ali nakon što su apostoli otišli sa scene, te su stvari prestale. Jedino što sada pokazuje takvu vrstu fenomena su demoni i spiritisti."

"O, brate McKinney, zar zaista tako mislite?"

"Da."

Billy je zadrhtao na samu pomisao. "O, Bože, smiluj mi se! Brate McKinney, hoćete li mi se pridružiti u molitvi da Bog ne dopusti da mi se opet dogode takve stvari. Znate da Ga volim i ne želim biti na pogrešnom putu što se tiče tih stvari."

"Hoću, brate Billy."

Njih su dvojica kleknuli na pod u propovjednikovoj kući. McKinney se pomolio: "Nebeski Oče, molim Te da zaustaviš ove demonske pojave koje opsjedaju ovaj mladi kršćanski život."

"Da, nebeski Oče," složio se Billy u molitvi, "molim Te, nemoj dopustiti da mi se to ikada ponovno dogodi."

Ali to se svejedno nastavilo događati – i to redovito. Ponekad bi osjetio čudan pritisak po koži, kao da nešto (ili netko) nevidljivo stoji pokraj njega i puše u njega. Naježio bi se. Osjećaj je bio jeziv. Ponekad bi radio i odjednom bi stajao na nekom drugom mjestu i promatrao nešto što se događa toliko stvarno i jasno kao da sjedi u prvom redu kazališta i gleda dramu. Nakon toga bi se našao na mjestu gdje je bio prije, trans bi prošao, a život se nastavio kao da se nikada ništa nije dogodilo. Ali slika bi ostala u njegovoj glavi. Bio je tamo, vidio je nešto i to nije mogao zaboraviti ili zanemariti, čak iako nije znao što to znači.

Knjiga 2: Mladić i njegovo očajanje, Lebdenje u zraku (1. dio)

Williamu Branhamu novootkrivena vjera nije bila nešto popratno, nekakav prilog, poput putra i marmelade na komadu kruha. To je bio njegov kruh. Dvadeset i četiri godine lutao je vlastitom duhovnom pustinjom, izgladnio do granice iznemoglosti – u duhovnom je smislu jeo koru drveća, lišće i travu kako bi preživio. A sada je, po prvi put u svom životu, jeo pravu hranu punu duhovnih vitamina, hranio se Isusom Kristom, Kruhom Života koji je sišao s neba podariti vječni život čovjeku na samrti. Bill je osjećao kako njegova duhovna snaga raste iz tjedna u tjedan. Odjednom je svijet imao više smisla od samo znoja, žuljeva, odbačenosti i zbunjenost. Billy je sada imao trajnu nadu, ljubav i cilj. Njegova je vjera u Isusa Krista ubrzo postala središte njegovog postojanja oko kojeg su se vrtjele sve njegove misli i djela.

Billy je čuo svog pastora kako propovijeda da je Svemogući Bog unio Svoje misli u Bibliju da bi svaki kršćanin mogao znati Božju volju za svoj život – samo treba čitati Bibliju i moliti se. To je Billu imalo smisla i on je nezasitno čitao Bibliju sa željom povećati znanje o Riječi kako bi to znanje mogao primijeniti u vlastitom životu. Njemu se Biblija činila poput kuće pune blaga koju je odjednom naslijedio. Htio je ući u svaku prostoriju, pogledati u svaku ladicu, pretražiti sve ormare i vidjeti što to on sada posjeduje.

Od kad je završio sedmi razred prije deset godina nije pročitao puno knjiga, tako da je čitao loše i sporo. Razumio je dosta dobro, ali nije mogao izgovoriti ona nezgodna imena Starog zavjeta kao što su Artakserkso, Nabukodonozor, Zerubabel i Benaja, a često se mučio i s neobičnom sintaksom engleskog jezika Kinga Jamesa koja je bila poprilično drugačija od njegovog dijalekta iz Kentuckyja. Kad je propovijedao svoju prvu propovijed 1933. godine, Bill nije imao povjerenja u svoj izgovor da bi čitao Bibliju na glas. Zato je nagovorio Hope da sjedne na binu iza njega i umjesto njega pročita tekst kad joj on da znak. Njegova je tema bila Božja milost i briga u Samsonovom buntovnom životu. Hope je pročitala Billov tekst iz Knjige o sucima i Bill je počeo propovijedati. Ubrzo je želio pročitati zajednici što je Isus rekao u Ivanu 14. Dao je Hope znak i ona je počela: "Neka se ne uznemiruje vaše srce," Bill ju je prekinuo i rekao: "Čuli ste što je rekao, nemojte se uznemirivati." Ponovno je klimnuo Hope i ona je nastavila čitati: "Vjerujte u Boga i u me vjerujte," Bill ju je ponovno prekinuo rekavši: "Činite li to? Vjerujete li zaista?" I tako su se nastavili njegovi spetljani pokušaji propovijedanja. Bili su to nespretni i isprekidani pokušaji, ali sve je to nadoknadila iskrenost koja ga je činila razumljivim.

Dok je slušala u publici, Ella Branham je pomno razmišljala o riječima svoga sina. Dramatična promjena u Billyjevom životu, kao i njegovo čudesno ozdravljenje, probudila je nešto duhovno duboko u njenoj duši. Na to je ona odgovorila predajući svoj život Isusu u trideset i devetoj godini života. Presretan, Bill je krstio svoju majku u Ime Gospoda Isusa Krista.

Ohrabren reakcijom svoje majke, Billy je počeo nagovarati oca da dođe u crkvu. Charles Branham je odbio i, unatoč svim Billovim naporima, nije krenuo u tom pravcu. To je mučilo Billyja. Nije se mogao oteti osjećaju brige za izgubljene zbog onog strašnog iskustva u četrnaestoj godini kad izgleda da je za vrijeme operacije utonuo u područje izgubljenih duša. Često se molio: "Dragi Bože, nemoj pustiti da tata ode na takvo mjesto, molim Te dopusti mu vidjeti Tvoju milost i prihvatiti Tvoj oprost."

Jedne noći nakon što je većina njegove obitelji otišla na spavanje, Billy je legao na krevet u predsoblju, moleći se za oca koji je bio u obližnjoj krčmi i pio. Dok se molio, imao je dojam da mu je glas rekao: "Ustani." Ustao je i, ne znajući zašto, izašao van – kao da ga je nešto vuklo van.