Lebdenje u zraku (3. dio)

Ponovno se sjetio riječi svoga pastora: "Ako želiš znati volju Božju za svoj život, čitaj Bibliju i moli se." Bill je pronašao mjesto ispod jednog starog hrasta i molio se za svoj problem do kasno u noć. Nešto poslije ponoći stresao je sa sebe prašinu i krenuo kući. Njegova ga je majka čula kako dolazi i pozvala ga govoreći mu da mu je sestra bolesna. Bill je zastao pored sobe gdje je Delores spavala, kleknuo i pomolio se za trogodišnju sestru, a zatim se popeo na kat u svoju sobu. Čim je zalupio vratima, čuo je pucketanje kao da iskri između dvije električne žice. Da se nije u sobi dogodio kratki spoj? Promatrao je zidne utičnice kad se soba ispunila čudnim žućkasto-zelenim svjetlom. Trenutak poslije, soba je u potpunosti nestala.

Billu se činilo da lebdi u zraku. Od straha mu se steglo srce. Što se događa? Umire li? Ili je već umro? To je svjetlo, koje je još uvijek sjalo svugdje oko njega, isijavalo iz izvora negdje iznad njega. Pogledao je prema gore otvorenih usta i široko otvorenih očiju dok se prema njemu kovitlala ogromna blistava zvijezda. Billovo je srce tuklo kao bubanj. Prsa su mu se stisnula i nije mogao disati. Pokušao je vikati, ali nije mogao izbaciti zrak iz pluća. Začudo, dok se približavala, plamena se kugla smanjivala, te sad nije bila veća od njegove šake. Udarila mu je u prsa bez ikakve vidljive sile i ušla u njegovo srce.

U tom se trenutku scena promijenila. Billy se nalazio na brežuljku prekrivenom travom. Ispred njega je na zemlji stajala starinska staklenka za slatkiše s kvadratnim dnom i okruglim poklopcem. Ali umjesto slatkih štapića i peperminta, u staklenci je bio veliki moljac koji je bijesno udarao o staklo pokušavajući se osloboditi. Želeći pogledati okruženje, Billy se okrenuo nadesno. Tamo je stajao anđeo. Izgledao je ozbiljno i moćno. Bio je obučen u bijelu haljinu koja je isijavala vlastitu svjetlost. Billy je žmirkao pokušavajući vidjeti lice anđela, ali ga nije mogao razabrati. Crte anđelovog lica su bile nejasne od svjetla.

Anđeo je rekao: "Budi oprezan. Pogledaj što ti imam pokazati," i upro je prstom u staklenku.

Billy je pogledao nazad na staklenku i taman je ugledao ruku kako baca kamen koji je pogodio staklo i razbio moljčev zatvor. Debeli je moljac pokušao uzletjeti, ali se nije mogao dići sa zemlje – tijelo mu je bilo preteško za njegova zdepasta krila. Moljac je otvorio usta i izletio je roj muha koje su ispunile zrak svojim ljutim zujanjem. Muhe su se raspršile na sve strane. Jedna je uletjela u Billyjevo uho, a on se trgnuo.

Anđeo je rekao: "Budi oprezan. Muhe predstavljaju zle duhove, kao što su duhovi gatanja i vračanja. Budi oprezan."

Billy nije znao kako se vratio natrag kući. U jednom je trenutku stajao na travnatom brežuljku, a već je u sljedećem trenutku bio natrag u tami svoje sobe. U međuvremenu nije niti trepnuo. Gdje je bio? Kako je došao tamo i kako se vratio? To ga je iskustvo uznemirilo, pa je otpuzao do kreveta, ali nije mogao zaspati. Neprestano je mislio na upozorenje anđela pitajući se što ono znači?

Sljedeći je dan na poslu Bill bio iznimno oprezan, čak i nervozan. Očekivao je da će se dogoditi nešto drastično.

Za vrijeme njegove podnevne marende zaustavio se u trgovini gdje su zajedno radili George DeArk i njegov brat Ed. Bill je bio iza i prepričavao Georgeu viziju kad je na ulazna vrata ušla jedna žena. Billa je obuzeo neobičan osjećaj, isti osjećaj koji je doživio u autobusu Greyhound kad mu se obratila astrologinja. Spomenuo je to svom prijatelju. "George, nešto je čudno s tom ženom."

Zaustavljajući se kod blagajne, žena je rekla Edu DeArku: "Tražim čovjeka koji se zove Branham. Rekli su mi da je on čovjek Božji."

"Pa, posrećilo vam se. On je u trgovini." Ed je povikao: "Bill. Tu je netko tko te želi vidjeti."

Kad je Billy došao, žena ga je pitala: "Jesi li ti William Branham, prorok Božji?"

"Ja sam William Branham."

"Jesi li ti taj koji je učinio ono čudo na gospodinu Williamu Merrillu u bolnici i iscijelio Mary Der Ohanion nakon što je sedamnaest godina bila invalid?"

Billy je odmahnuo glavom. "Gospođo, pogrešno ste shvatili. Ja sam William Branham i bio sam tamo kad se to dogodilo, ali nisam ih ja iscijelio. Isus Krist je to učinio."

To ju je zadovoljilo. "Izgubila sam neku nekretninu i želim da je locirate."

Billy nije razumio što je ona s time htjela reći, ali je znao da je ova situacija ono na što ga je upozorila sinoćnja vizija. Rekao je: "Gospođo, došli ste pogrešnoj osobi, sigurno tražite gataru ili medija."

Činila se iznenađenom. "Niste li vi medij?"

"Nisam. Mediji su od đavola. Ja sam kršćanin i imam Duha Božjeg."

Njezino se lice sledilo. Billy je odjednom shvatio da je i ona sama bila medij. Rekao je: "Sinoć mi je Gospod poslao anđela da me upozori na vaš dolazak i da mi kaže da budem oprezan. Posao kojim se bavite je od đavola i žalosti Duha Božjeg."

Žena se uhvatila za srce. "Trebam lijek."

"Gospođo, nemojte činite te stvari i vaše će srce biti u redu."

Okrenula se na svojim petama i udarajući nogama izašla iz trgovine. Još je uvijek bila u vidokrugu kad se ponovno zaustavila i uhvatila za srce. Vrisnula je i zgrčila se na trotoaru. Kad su Bill i Ed došli do nje, već je bila mrtva.

Lebdenje u zraku (2.dio)

Iza kuće je puteljak prelazio preko nekoliko neobrađenih parcela prekrivenih broomsageom, što je crvenkasta trava visoka do koljena koja je vrlo česta na tom području. Billy je hodao puteljkom po mjesečini. Kad je došao do sredine polja, kleknuo je, pognuo glavu, sklopio ruke i nastavio se moliti za svog oca. Odjednom je otvorio oči i prestrašio se kad je tri metra ispred sebe vidio čovjeka – bio je to vrlo neobičan čovjek: nizak i sitne građe, s kosom do ramena, neobrijane brade, obučen u bijelu haljinu koja se isticala na mjesečini. Čovjek je stajao bočno gledajući na istok. Bio je miran. Ruke su mu bile skupljene, a noge razmaknute – jedna je noga bila malo ispred druge. Bill je još jednom pogledao noge. Nevjerojatno, nisu doticale zemlju!

"Čekaj malo," pomislio je Bill dok se grizao za zglob toliko da ga je zaboljelo. "Ne spavam. Ne, bio sam unutra i molio se za tatu i nešto mi je reklo da izađem ovdje… a tu je ovaj čovjek."

Sve se činilo vrlo stvarno. Od istog povjetaraca koji je ljuljao visoku travu vijorila se odjeća tog čovjeka. Bill je otkinuo komadić broomsagea i stavio ga u usta poput čačkalice. Razmišljao je: "On izgleda poput Gospoda Isusa. Pitam se je li to On?"

Skrenuvši s puteljka, Bill se pomaknuo da bi mogao bolje vidjeti lice tog čovjeka. Pročistio je grlo: "Uh-uh." Čovjek se nije pomaknuo. Bill je pomislio: "Ma, pozvat ću ga." Rekao je na glas: "Isuse?"

Čovjek se okrenuo i pružio ruke.

To je bila posljednja stvar koje se Billy sjećao. Izgubio je svijest i pao prema naprijed, ali ne prije nego li se to lice zauvijek urezalo u njegovo pamćenje: lice koje je odsijevalo karakter koji niti jedan umjetnik na svijetu ne može naslikati. Bilo je to lice odlučnog autoriteta. Činilo se da bi, kad bi progovorio, svijetu došao kraj, a ipak su Njegove oči odisale tolikom milošću, suosjećanjem i ljubavlju.

U zoru je, nasred polja, Bill došao k sebi drhteći zbog hladnoće jutarnjeg zraka i mokrog gornjeg djela pidžame od vlastitih suza. Otišao je kući, obukao se i pun uzbuđenja krenuo prema kući svog pastora pitati ga za njegovo mišljenje.

Dr. Davisa se taj događaj nije ni malo dojmio: "Billy, to će te izluditi. To je đavao. Nemoj se zezati s takvim stvarima."

To su bile obeshrabrujuće riječi čovjeka kojeg je Bill zaista cijenio. Otišao je zbunjen i prestrašen, te je želio drugo mišljenje. Nakon toga je posjetio svog prijatelja, starijeg propovjednika McKinneyja, kojemu je rekao sve što se dogodilo. "Recite mi sada, brate McKinney, što ti misliš o tome?"

McKinney se zamišljeno uhvatio za bradu. "Pa, Billy, reći ću ti nešto. Mislim da će ti biti bolje da živiš kršćanskim životom i samo propovijedaš ono što je u Bibliji – o milosti Božjoj i tako dalje. Da sam na tvom mjestu, ne bih išao za nečim ekscentričnim."

"Gospodine, ali ja ne pokušavam ići za nečim ekscentričnim. Samo pokušavam shvatiti što je ovo."

Propovjednik je klimnuo. "Billy, prije su u crkvi postojala takva iskustva. Ali nakon što su apostoli otišli sa scene, te su stvari prestale. Jedino što sada pokazuje takvu vrstu fenomena su demoni i spiritisti."

"O, brate McKinney, zar zaista tako mislite?"

"Da."

Billy je zadrhtao na samu pomisao. "O, Bože, smiluj mi se! Brate McKinney, hoćete li mi se pridružiti u molitvi da Bog ne dopusti da mi se opet dogode takve stvari. Znate da Ga volim i ne želim biti na pogrešnom putu što se tiče tih stvari."

"Hoću, brate Billy."

Njih su dvojica kleknuli na pod u propovjednikovoj kući. McKinney se pomolio: "Nebeski Oče, molim Te da zaustaviš ove demonske pojave koje opsjedaju ovaj mladi kršćanski život."

"Da, nebeski Oče," složio se Billy u molitvi, "molim Te, nemoj dopustiti da mi se to ikada ponovno dogodi."

Ali to se svejedno nastavilo događati – i to redovito. Ponekad bi osjetio čudan pritisak po koži, kao da nešto (ili netko) nevidljivo stoji pokraj njega i puše u njega. Naježio bi se. Osjećaj je bio jeziv. Ponekad bi radio i odjednom bi stajao na nekom drugom mjestu i promatrao nešto što se događa toliko stvarno i jasno kao da sjedi u prvom redu kazališta i gleda dramu. Nakon toga bi se našao na mjestu gdje je bio prije, trans bi prošao, a život se nastavio kao da se nikada ništa nije dogodilo. Ali slika bi ostala u njegovoj glavi. Bio je tamo, vidio je nešto i to nije mogao zaboraviti ili zanemariti, čak iako nije znao što to znači.

Knjiga 2: Mladić i njegovo očajanje, Lebdenje u zraku (1. dio)

Williamu Branhamu novootkrivena vjera nije bila nešto popratno, nekakav prilog, poput putra i marmelade na komadu kruha. To je bio njegov kruh. Dvadeset i četiri godine lutao je vlastitom duhovnom pustinjom, izgladnio do granice iznemoglosti – u duhovnom je smislu jeo koru drveća, lišće i travu kako bi preživio. A sada je, po prvi put u svom životu, jeo pravu hranu punu duhovnih vitamina, hranio se Isusom Kristom, Kruhom Života koji je sišao s neba podariti vječni život čovjeku na samrti. Bill je osjećao kako njegova duhovna snaga raste iz tjedna u tjedan. Odjednom je svijet imao više smisla od samo znoja, žuljeva, odbačenosti i zbunjenost. Billy je sada imao trajnu nadu, ljubav i cilj. Njegova je vjera u Isusa Krista ubrzo postala središte njegovog postojanja oko kojeg su se vrtjele sve njegove misli i djela.

Billy je čuo svog pastora kako propovijeda da je Svemogući Bog unio Svoje misli u Bibliju da bi svaki kršćanin mogao znati Božju volju za svoj život – samo treba čitati Bibliju i moliti se. To je Billu imalo smisla i on je nezasitno čitao Bibliju sa željom povećati znanje o Riječi kako bi to znanje mogao primijeniti u vlastitom životu. Njemu se Biblija činila poput kuće pune blaga koju je odjednom naslijedio. Htio je ući u svaku prostoriju, pogledati u svaku ladicu, pretražiti sve ormare i vidjeti što to on sada posjeduje.

Od kad je završio sedmi razred prije deset godina nije pročitao puno knjiga, tako da je čitao loše i sporo. Razumio je dosta dobro, ali nije mogao izgovoriti ona nezgodna imena Starog zavjeta kao što su Artakserkso, Nabukodonozor, Zerubabel i Benaja, a često se mučio i s neobičnom sintaksom engleskog jezika Kinga Jamesa koja je bila poprilično drugačija od njegovog dijalekta iz Kentuckyja. Kad je propovijedao svoju prvu propovijed 1933. godine, Bill nije imao povjerenja u svoj izgovor da bi čitao Bibliju na glas. Zato je nagovorio Hope da sjedne na binu iza njega i umjesto njega pročita tekst kad joj on da znak. Njegova je tema bila Božja milost i briga u Samsonovom buntovnom životu. Hope je pročitala Billov tekst iz Knjige o sucima i Bill je počeo propovijedati. Ubrzo je želio pročitati zajednici što je Isus rekao u Ivanu 14. Dao je Hope znak i ona je počela: "Neka se ne uznemiruje vaše srce," Bill ju je prekinuo i rekao: "Čuli ste što je rekao, nemojte se uznemirivati." Ponovno je klimnuo Hope i ona je nastavila čitati: "Vjerujte u Boga i u me vjerujte," Bill ju je ponovno prekinuo rekavši: "Činite li to? Vjerujete li zaista?" I tako su se nastavili njegovi spetljani pokušaji propovijedanja. Bili su to nespretni i isprekidani pokušaji, ali sve je to nadoknadila iskrenost koja ga je činila razumljivim.

Dok je slušala u publici, Ella Branham je pomno razmišljala o riječima svoga sina. Dramatična promjena u Billyjevom životu, kao i njegovo čudesno ozdravljenje, probudila je nešto duhovno duboko u njenoj duši. Na to je ona odgovorila predajući svoj život Isusu u trideset i devetoj godini života. Presretan, Bill je krstio svoju majku u Ime Gospoda Isusa Krista.

Ohrabren reakcijom svoje majke, Billy je počeo nagovarati oca da dođe u crkvu. Charles Branham je odbio i, unatoč svim Billovim naporima, nije krenuo u tom pravcu. To je mučilo Billyja. Nije se mogao oteti osjećaju brige za izgubljene zbog onog strašnog iskustva u četrnaestoj godini kad izgleda da je za vrijeme operacije utonuo u područje izgubljenih duša. Često se molio: "Dragi Bože, nemoj pustiti da tata ode na takvo mjesto, molim Te dopusti mu vidjeti Tvoju milost i prihvatiti Tvoj oprost."

Jedne noći nakon što je većina njegove obitelji otišla na spavanje, Billy je legao na krevet u predsoblju, moleći se za oca koji je bio u obližnjoj krčmi i pio. Dok se molio, imao je dojam da mu je glas rekao: "Ustani." Ustao je i, ne znajući zašto, izašao van – kao da ga je nešto vuklo van.

Postavljen za propovjednika natprirodnog Evanđelja (3. dio)

SLJEDEĆEG JE JUTRA Billy ustao u zoru. Dok je tumarao u polumraku tražeći odjeću, prostorija je iznenada postala obasjana suncem, kao da je netko upalio svijetlo. Billy je odmah shvatio da više nije u svojoj kući. Prostorija u kojoj je sada bio bila je veća od njegove sobe, izgledala je poput dnevnog boravka – sa kaučom, foteljom, otomanom, stolićem i lampicama – uz to je u jednom kutu bio visoki krevet. Na tom je krevetu ležala žena srednjih godina, težak invalid. Bill je zapanjeno gledao kako se ispravljaju njezine zgrčene ruke i noge i postaju normalne. Žena se digla iz kreveta i šetala ravno prema njemu, što je Billu omogućilo da je dobro vidi. Zatim je ponovno bio u polumraku svoje sobe.

Billy je dugo sjedio na rubu svog kreveta, duboko razmišljajući o tome. Očigledno će Gospod Isus osloboditi još nekoga. Ali koga? I kada? Pomislio je: "Dobro, vjerojatno ću danas otkriti gdje je ona."

Tog dana ga je poslovna obveza odvela na 2223 u ulici East Oak Street u New Albanyju. Iz jedne se polovice spojene kuće iselila obitelj i Bill je trebao zatvoriti vodu samo za tu jednu stranu, ali u šahti nije bilo jasno koje je brojilo za koju stranu. Zavrnuo je ventil na jednom brojilu, a zatim odšetao do nastanjene polovice kuće da bi provjerio.

Na njegovo je kucanje vrata otvorila jedna privlačna, oskudno odjevena tinejdžerka. "Što želite?"

"Radim za državnu službu. Bi li htjeli provjeriti vodu da vidite je li zatvorena?"

"Naravno." Djevojka je skrenula u kuhinju.

Stojeći na vratima, Billy je mogao vidjeti ženu koja je ležala na bolničkom krevetu u dnevnom boravku. Tijelo je bilo izuzetno zgrčeno, tako da je izgledala poput zgrčenog pauka. Glava joj je bila podignuta na krevetu i okrenuta prema vratima tako da je Billy mogao jasno vidjeti njezino lice. Srce mu je skočilo od radosti. To je bila žena invalid koju je jutros vidio u viziji. Čitala je knjigu crnih korica. Na podu su kraj nje ležale razbacane novine.

"Kako ste, gospođo? Ja se zovem Billy Branham."

"Zdravo. Ja sam Marry Der Ohanion. Moja kći je Dorothy."

Dorothy se vratila u prostoriju i rekla: "Ne, voda i dalje ide."

"Mislim da sam onda isključio pravo brojilo. Hvala ti što si provjerila." Ali nije otišao. Morao je nekako razviti razgovor sa ženom invalidom. "Što to čitate?"

"Armenijsku Bibliju," odgovorila je.

Izazvao ju je: "Vjerujete li?"

Gospođa Der Ohanion je spustila knjigu u svoje krilo. "Dorothy ima sedamnaest godina. Od kad je ona rođena ja sam invalid u krevetu. Ali jutros sam u novinama pročitala o čovjeku iscijeljenom u katoličkoj bolnici i rekla sam: 'Ima nade za mene.'" Čekaj, je si li ti rekao da se zoveš Branham?" Skinula je svoje naočale za čitanje da promotri mladića koji je stajao na vratima njenog dnevnog boravka. Njezin se pogled promijenio kad je tog mladića za brojilo povezala s Branhamom iz novinskog članka. "Jesi li ti Božji čovjek koji je sinoć iscijelio tamnoputog čovjeka?"

"Ne, gospođo, ja nisam iscjelitelj. Meni je nešto pokazalo da se trebam moliti za tog čovjeka. Gospod Isus je iscjelitelj, ne ja."

Žena je klimnula glavom. "Otkad sam pročitala o tom čudu, molim Boga za isto u mom životu. Bi li se htio moliti za mene?"

Billy je pogledao ovu ženu čije su zgrčene ruke i noge pretrpjele sedamnaest godina atrofije i oprezno rekao: "Otići ću se pomoliti o tome i zatim ću se vratiti."

Našao je mjesto da bude sam s Bogom i molio se dok njegova hrabrost nije odgovarala onoj u viziji. Zatim se odvezao do kuće Georgea DeArka. "Brate George, sreo sam ženu o kojoj sam ti jutros govorio. Znam da je to ona. Dođi sa mnom."

Njih su dvojica ušli u kuću i stali kraj kreveta gospođe Ohanion. Žena je prigrlila svoju armenijsku Bibliju na prsa, a Dorothy i njezin osam godina stariji brat su se sakrili iza božićnog drvca na drugoj strani dnevnog boravka, smijuljeći se i izrugujući cijelu ideju – pomisao da će se njihova majka dići iz kreveta nakon što je u njemu ležala sedamnaest godina – kakva šala.

Bill je ignorirao djecu. "Gospođo Ohanion, Gospod Isus će vas iscijeliti." Billy i George su se spustili na koljena i počeli moliti. Očni kapci, iako su bili zatvoreni, i dalje su omogućavali da nešto svijetla dođe do zjenica, pa je Bill kroz svoje kapke vidio da se iznad gospođe Ohanion upalilo svijetlo. Otvorio je oči, očekujući vidjeti električnu žarulju. Umjesto toga vidio je jantarni vatreni prsten koji je kružio oko njezine glave. Obuzelo ga je strahopoštovanje – od straha pomiješanog s radoznalošću, ostao je bez daha. To bi moralo biti isto svijetlo koje je oblikovalo križ u zraku kad se molio u šupi iza svoje kuće. Nadahnut, Bill je ispružio i uhvatio ruku žene invalida, i rekao: "Gospođo Ohanion, Gospod Isus mi je jutros rekao da ćete ozdraviti. Stanite na svoje noge i hodajte u Ime Isusa."

Maknula je pokrivače, dovukla se do ruba kreveta pomoću svojih usahnulih ruku i nogu puzeći poput gusjenice. Billu se pojavio tračak nevjerice misleći da bi, ako je pusti da padne s tog visokog kreveta, mogla slomiti vrat kad padne na pod. A tada se sjetio vizije o Williamu Merrillu – kako je bila savršena, kako precizna – i njegovo se pouzdanje vratilo.

Čim je gospođa Ohanion počela prelaziti rub kreveta, obje su se njezine noge ispravile točno pred očima svih njih. Dorothy je vrisnula, izbezumljeno vrištala i, čupajući kosu, pobjegla kroz ulazna vrata i dalje vrišteći iz sveg glasa. Dotrčali su susjedi sa svih strana, gužvali se na vratima, promatrali u nevjerici, gledajući svoju susjedu, Marry Der Ohanion, koja je po prvi put u sedamnaest godina hodala po svom dnevnom boravku i podignutih ruku slavila Gospoda Isusa Krista na svom rodnom armenskom jeziku.

Bill je otišao kući uzbuđen i sretan zbog tih predivnih vizija koje su prorokovale takva čudesa. Ali uskoro je njegovo uzbuđenje splasnulo, uskoro se njegova radost okrenula u strah. Njegova će sljedeća vizija biti značajno drugačija. A kad tu viziju opiše svome pastoru, bit će zbunjen njegovim odgovorom. To će započeti godine nesigurnosti koje će ga konačno dovesti da otkrije tajnu svog neobičnog života – tajnu koja će zatim pokrenuti najveću službu iscjeljenja vjerom koju je svijet ikad vidio.