Postavljen za propovjednika natprirodnog Evanđelja (3. dio)

SLJEDEĆEG JE JUTRA Billy ustao u zoru. Dok je tumarao u polumraku tražeći odjeću, prostorija je iznenada postala obasjana suncem, kao da je netko upalio svijetlo. Billy je odmah shvatio da više nije u svojoj kući. Prostorija u kojoj je sada bio bila je veća od njegove sobe, izgledala je poput dnevnog boravka – sa kaučom, foteljom, otomanom, stolićem i lampicama – uz to je u jednom kutu bio visoki krevet. Na tom je krevetu ležala žena srednjih godina, težak invalid. Bill je zapanjeno gledao kako se ispravljaju njezine zgrčene ruke i noge i postaju normalne. Žena se digla iz kreveta i šetala ravno prema njemu, što je Billu omogućilo da je dobro vidi. Zatim je ponovno bio u polumraku svoje sobe.

Billy je dugo sjedio na rubu svog kreveta, duboko razmišljajući o tome. Očigledno će Gospod Isus osloboditi još nekoga. Ali koga? I kada? Pomislio je: "Dobro, vjerojatno ću danas otkriti gdje je ona."

Tog dana ga je poslovna obveza odvela na 2223 u ulici East Oak Street u New Albanyju. Iz jedne se polovice spojene kuće iselila obitelj i Bill je trebao zatvoriti vodu samo za tu jednu stranu, ali u šahti nije bilo jasno koje je brojilo za koju stranu. Zavrnuo je ventil na jednom brojilu, a zatim odšetao do nastanjene polovice kuće da bi provjerio.

Na njegovo je kucanje vrata otvorila jedna privlačna, oskudno odjevena tinejdžerka. "Što želite?"

"Radim za državnu službu. Bi li htjeli provjeriti vodu da vidite je li zatvorena?"

"Naravno." Djevojka je skrenula u kuhinju.

Stojeći na vratima, Billy je mogao vidjeti ženu koja je ležala na bolničkom krevetu u dnevnom boravku. Tijelo je bilo izuzetno zgrčeno, tako da je izgledala poput zgrčenog pauka. Glava joj je bila podignuta na krevetu i okrenuta prema vratima tako da je Billy mogao jasno vidjeti njezino lice. Srce mu je skočilo od radosti. To je bila žena invalid koju je jutros vidio u viziji. Čitala je knjigu crnih korica. Na podu su kraj nje ležale razbacane novine.

"Kako ste, gospođo? Ja se zovem Billy Branham."

"Zdravo. Ja sam Marry Der Ohanion. Moja kći je Dorothy."

Dorothy se vratila u prostoriju i rekla: "Ne, voda i dalje ide."

"Mislim da sam onda isključio pravo brojilo. Hvala ti što si provjerila." Ali nije otišao. Morao je nekako razviti razgovor sa ženom invalidom. "Što to čitate?"

"Armenijsku Bibliju," odgovorila je.

Izazvao ju je: "Vjerujete li?"

Gospođa Der Ohanion je spustila knjigu u svoje krilo. "Dorothy ima sedamnaest godina. Od kad je ona rođena ja sam invalid u krevetu. Ali jutros sam u novinama pročitala o čovjeku iscijeljenom u katoličkoj bolnici i rekla sam: 'Ima nade za mene.'" Čekaj, je si li ti rekao da se zoveš Branham?" Skinula je svoje naočale za čitanje da promotri mladića koji je stajao na vratima njenog dnevnog boravka. Njezin se pogled promijenio kad je tog mladića za brojilo povezala s Branhamom iz novinskog članka. "Jesi li ti Božji čovjek koji je sinoć iscijelio tamnoputog čovjeka?"

"Ne, gospođo, ja nisam iscjelitelj. Meni je nešto pokazalo da se trebam moliti za tog čovjeka. Gospod Isus je iscjelitelj, ne ja."

Žena je klimnula glavom. "Otkad sam pročitala o tom čudu, molim Boga za isto u mom životu. Bi li se htio moliti za mene?"

Billy je pogledao ovu ženu čije su zgrčene ruke i noge pretrpjele sedamnaest godina atrofije i oprezno rekao: "Otići ću se pomoliti o tome i zatim ću se vratiti."

Našao je mjesto da bude sam s Bogom i molio se dok njegova hrabrost nije odgovarala onoj u viziji. Zatim se odvezao do kuće Georgea DeArka. "Brate George, sreo sam ženu o kojoj sam ti jutros govorio. Znam da je to ona. Dođi sa mnom."

Njih su dvojica ušli u kuću i stali kraj kreveta gospođe Ohanion. Žena je prigrlila svoju armenijsku Bibliju na prsa, a Dorothy i njezin osam godina stariji brat su se sakrili iza božićnog drvca na drugoj strani dnevnog boravka, smijuljeći se i izrugujući cijelu ideju – pomisao da će se njihova majka dići iz kreveta nakon što je u njemu ležala sedamnaest godina – kakva šala.

Bill je ignorirao djecu. "Gospođo Ohanion, Gospod Isus će vas iscijeliti." Billy i George su se spustili na koljena i počeli moliti. Očni kapci, iako su bili zatvoreni, i dalje su omogućavali da nešto svijetla dođe do zjenica, pa je Bill kroz svoje kapke vidio da se iznad gospođe Ohanion upalilo svijetlo. Otvorio je oči, očekujući vidjeti električnu žarulju. Umjesto toga vidio je jantarni vatreni prsten koji je kružio oko njezine glave. Obuzelo ga je strahopoštovanje – od straha pomiješanog s radoznalošću, ostao je bez daha. To bi moralo biti isto svijetlo koje je oblikovalo križ u zraku kad se molio u šupi iza svoje kuće. Nadahnut, Bill je ispružio i uhvatio ruku žene invalida, i rekao: "Gospođo Ohanion, Gospod Isus mi je jutros rekao da ćete ozdraviti. Stanite na svoje noge i hodajte u Ime Isusa."

Maknula je pokrivače, dovukla se do ruba kreveta pomoću svojih usahnulih ruku i nogu puzeći poput gusjenice. Billu se pojavio tračak nevjerice misleći da bi, ako je pusti da padne s tog visokog kreveta, mogla slomiti vrat kad padne na pod. A tada se sjetio vizije o Williamu Merrillu – kako je bila savršena, kako precizna – i njegovo se pouzdanje vratilo.

Čim je gospođa Ohanion počela prelaziti rub kreveta, obje su se njezine noge ispravile točno pred očima svih njih. Dorothy je vrisnula, izbezumljeno vrištala i, čupajući kosu, pobjegla kroz ulazna vrata i dalje vrišteći iz sveg glasa. Dotrčali su susjedi sa svih strana, gužvali se na vratima, promatrali u nevjerici, gledajući svoju susjedu, Marry Der Ohanion, koja je po prvi put u sedamnaest godina hodala po svom dnevnom boravku i podignutih ruku slavila Gospoda Isusa Krista na svom rodnom armenskom jeziku.

Bill je otišao kući uzbuđen i sretan zbog tih predivnih vizija koje su prorokovale takva čudesa. Ali uskoro je njegovo uzbuđenje splasnulo, uskoro se njegova radost okrenula u strah. Njegova će sljedeća vizija biti značajno drugačija. A kad tu viziju opiše svome pastoru, bit će zbunjen njegovim odgovorom. To će započeti godine nesigurnosti koje će ga konačno dovesti da otkrije tajnu svog neobičnog života – tajnu koja će zatim pokrenuti najveću službu iscjeljenja vjerom koju je svijet ikad vidio.

Postavljen za propovjednika natprirodnog Evanđelja (2. dio)

Bill je vidio samog sebe kako se naginje nad krevet i moli za tamnoputog bolesnika. Čovjek je odmah ustao iz kreveta i počeo skidati zavoje. Tad su Billov pogled na krevet zaklonile mnoge medicinske sestre i liječnici koji su dotrčali u sobu. Nevjerojatan događaj iščeznuo je i Bill se našao na drugačijem mjestu. Sad je stajao na ulici ispred bolnice. Dok je gledao, otvorila su se ulazna vrata i izašao je taj isti stari čovjek, spuštajući se niz stepenice kao da nikad nije bio ozlijeđen. Nije imao zavoje i sada je nosio smeđi kaput i šešir. Scena je naglo završila i Bill se ponovno našao kako kleči na golom podu u nenastanjenoj kući u kojoj su zidovi bili prekriveni kičastim tapetama.

Što se dogodilo? Gdje je bio? Nije se pomaknuo ni centimetar s mjesta na kojem je klečao, a ipak je nekako bio u bolnici i gledao nevjerojatnu dramu. Kako? To nije mogao biti san. Bio je potpuno budan. A zbivanje oko njega u bolnici činilo se toliko stvarno kao njegove ruke sklopljene za molitvu pred njegovim srcem.

Iako nije razumio što je to značilo, Billy je, bez obzira na to, bio nestrpljiv podijeliti svoju viziju s prvim tko bude za to. A ispalo je da je to bio John Potts, kršćanin koji je radio na ulazu u državnu službu. To je bilo taman prije kraja radnog vremena. Gospodin Potts nije puno govorio dok je Billy pričao – samo povremeno: "U… stvarno… pa, to je zanimljivo."

Sljedećeg jutra čim je Bill došao na vrata, gospodin Potts ga je pozvao na stranu. "Pa, Billy, vezano za tvoj san koji si imao jučer popodne…"

"Gospodine Potts, to nije bio san. Bio sam potpuno budan kao što sam i sad. Ne znam što je to točno bilo – možda nekakva vrsta transa, pretpostavljam."

"Dobro, ako ti tako kažeš. No, bez obzira, možda znam što bi to moglo biti. Sinoć sam posjetio svog prijatelja u katoličkoj bolnici u New Albanyju. Jedan od bolesnika tamo odgovara opisu čovjeka u tvom – ovaj – transu. Zove se William Merrill. On je tamnoput čovjek od oko šezdeset i pet godina i u vrlo ozbiljnom stanju. Sinoć sam malo razgovarao s njim. Čini se da ima kola s dva konja i zarađuje za život skupljajući smeće po ulicama New Albanyja. Prije dva dana su mladi dečko i djevojka jurili automobilom kad su izgubili kontrolu u zavoju, zabili se u njegova kola, slomili mu ruke, noge i leđa. Rekao sam mu o tebi i tvome transu. Vrlo se razveselio i molio me da te zamolim da se dođeš moliti za njega."

"Pitam se je li to čovjek kojeg sam vidio."

Cijeli se dan Billy pitao što će se dogoditi ako se zaista pomoli za čovjeka koji je u tako teškom stanju kao što je očigledno gospodin Merrill. Ta ga je pomisao činila nervoznim.

je Billy pomislio na propovijedi koje je čuo, koje je propovijedao dr. Davis, potičući kršćane da vjeruju u natprirodnu silu Boga da čini čudesa. Do trenutka kad je Billy završio posao, osjećao se spremnim. Našao je svog prijatelja Georgea DeArka i iznio mu cijelu fantastičnu priču.

George je rekao: "Dakako, Billy, ići ću s tobom moliti se za tog čovjeka."

Dok su se njih dvojica penjali bolničkim stepenicama, Bill je objasnio: "Brate George, te neobične stvari koje mi se događaju, ja ih ne razumijem, ali znam da se ne mogu moliti za tog starog čovjeka dok to dvoje bijelaca ne budu u prostoriji i budu stajali s druge strane kreveta, jer moram sve napraviti točno na način na koji mi je pokazano. Tako da ne znam hoće li se to dogoditi večeras. Ali čekaj i vidjet ćeš – ovaj će čovjek biti iscijeljen."

Kad su ušli unutra, Bill je pitao za gospodina Merrilla i uputili su ga do njegove sobe. Jednim pogledom na čovjeka u krevetu Billy je znao da je na pravom mjestu. To je bio čovjek kojeg je jučer vidio. "Dobra večer, gospodine. Ja se zovem Billy Branham. Ovdje je jučer bio čovjek koji vam je rekao za mene."

Stariji čovjek se uznemirio od nestrpljenja. "O, ti si momak koji će se moliti za mene da budem iscijeljen."

Njegova se žena, koja je stajala pokraj njegovog kreveta, namrgodila i počela objašnjavati: "Mladiću, mislim da ne razumiješ u koliko ozbiljnom stanju je moj muž. Ne samo da ima temperaturu 40 °C, rendgen pokazuje da su neka od njegovih slomljenih rebara okomito prema plućima. Ako se krivo pomakne samo centimetar, ti bi oštri komadi mogli probiti pluća – ili još gore, porezati arteriju i on bi iskrvario do smrti. Ne slažem se s time da dolaziš ovdje i toliko ga uznemiruješ."

Ali gospodin Merrill je to doživio drugačije. "Hajmo makar čuti što momak ima za reći."

Billy je ponovno ispričao svoje jučerašnje iskustvo. Baš kad je završavao, u prostoriju su ušli mladi čovjek i žena. Gospodin

Merrill ih je predstavio kao dvoje ljudi koji su bili u automobilu koji se sudario s njegovim kolima. Bilo im je žao zbog nesreće i činili su se iskreno zabrinuti za zdravlje starog čovjeka. Tužnih, ozbiljnih lica, prošli su oko kreveta do strane kreveta koja je bila blizu zida.

To je Billu bio znak. Nagnuo se i taman se počeo moliti kad je gospodin Merrill povikao: "Ja sam iscijeljen!" i naglo se uspravio na krevetu. Njegova je žena prestrašeno vrisnula: "William, ne!" i pokušavala ga gurnuti nazad na madrac. U sobu je ušao pripravnik. On je također pokušao zadržati gospodina Merrilla, ali se stari džentlmen ipak uspio istrgnuti iz kreveta, cijelo vrijeme vičući: "Ja sam iscijeljen! Ja sam iscijeljen!"

Dotrčale su medicinske sestre i liječnici. Jedna je od katoličkih sestara uletjela u sobu i rekla Billu i Georgeu: "Vas dvoje ćete sada morati otići odavde. Ne možemo vam pustiti da tako uznemirujete ovog čovjeka. On je jako bolestan."

Kad su Billy i George otišli, William Merrill se borio da obuče svoju odjeću dok ga je nekoliko liječnika pokušavalo uvjeriti da se vrati u krevet. Kad su izašli, Bill je stao na dno bolničkih stepenica i rekao Georgeu: "Sačekajmo ovdje. Gledaj – on će nositi smeđi kaput i šešir i uskoro će se spustiti niz ove stepenice."

Prošlo je nekoliko minuta… i došao je sa svojom ženom, spustio se niz stepenice tako živahno kao da je bolnički posjetitelj, a ne bolesnik. Nosio je smeđi kaput i šešir upravo kako je Bill predvidio.

George je pitao starog čovjeka: "Kako ste se riješili svih tih doktora?"

Gospodin Merrill se nasmiješio ispod svojih bijelih brkova. "Izmjerili su mi temperaturu i nisam imao temperaturu, pa su me pustili."

Postavljen za propovjednika natprirodnog Evanđelja (1. dio)

WILLIAM BRANHAM i dr. Roy Davis su se međusobno poštivali – Billy je bio nadahnut primjerom vjere starijeg čovjeka, a dr. Davis jednako je tako bio zadivljen mladićevom revnošću. Nije prošlo dugo i pastor je predložio: "Bill, možda bi trebao razmisliti o ulasku u službu propovjednika." Dr. Davis je bio ovlašten od svoje organizacije na državnoj razini davati "dozvole za rad" obećavajućim osobama koje će od njih na kraju učiniti prepoznatljive propovjednike u Misionarskoj baptističkoj crkvi bez formalne obuke. Billy nije zaboravio svoju zakletvu – kad je po njega prije godinu dana došla smrt, obećao je Gospodu da će, ako samo dobije drugu priliku u životu, propovijedati Evanđelje na uglovima ulica i s krovova kuća. Bio je oduševljen što sada ima tu mogućnost.

Tako, oko Božića 1932. godine dr. Roy Davis je postavio Williama Marriona Branhama za propovjednika Evanđelja Isusa Krista, prema zakonu i pravilniku Misionarske baptističke crkve. Billy je imao dvadeset i tri godine.

Nekoliko dana nakon svog stupanja u službu propovjednika, Bill je radio u New Albanyju na svom najneomiljenijem poslu – isključivanju onih koji nisu mogli platiti račune za vodu, plin ili električnu struju. Pokucao je na vrata kako bi obavijestio stanare da im mora isključiti svijetlo. Žena koja je otvorila vrata počela ga je nemilosrdno psovati.

Prvo što joj je rekao bilo je: "Ženo, ne biste trebali tako psovati. Zar se ne bojite Boga?"

"Ti mali šašavi idiote," odbrusila je, "kad bih htjela da mi netko priča o Bogu, ne bih zvala polu mutavca poput tebe. Majka ti je sigurno…" i tad se upustila u prost, užasan opis njegove majke i njezine rodbine.

Billy je uvijek govorio: "Muškarac koji udari ženu nije dovoljno muško da udari muškarca," ali možda bi prekršio to pravilo u slučaju ove žene koja je toliko blatila dobar karakter njegove majke da je to bilo prije godinu dana. Ako ne, makar bi planuo gnjevom i uzvratio joj. Ali sada ga njezine uvrijede nisu pogodile. Kao što voda klizi niz čizme namazane rakunovom masti, tako njezine psovke nisu narušile njegov duševni mir. Uljudno je rekao: "Molit ću se za vas, gospođo," i otišao. Billy je odmah znao da je promjena u njemu bila istinska i trajna.

Sljedeći mu je posao bio isključiti kuću iz koje su se ljudi iselili. Budući da je zgrada bila prazna, a vrata malo otvorena, Bill se uvukao unutra da se pomoli i zahvali Gospodu. Klečeći na golom podu, sklopio je ruke, ali još nije zatvorio oči kad se iznenada prostorija promijenila. Zidovi više nisu bili prekriveni kičastim tapetama, sad su bili čisto bijeli. I prostorija više nije bila prazna. Bill je promatrao jednog starog tamnoputog čovjeka, s bijelom kosom i bijelim brkovima, koji je ležao u nečemu što je sličilo bolničkom krevetu. Čovjek je izgledao kao da je doživio tešku nesreću – ruke, noge i prsa su mu bili zavijeni. Uz stranu kreveta bližu Billu stajala je starija tamnoputa žena. (Vjerojatno je to bila supruga tog čovjeka, jer je izgledala otprilike iste dobi kao i on.)

Bill je krajičkom oka primijetio nekakvo pomicanje. Okrećući se, vidio je mladog čovjeka i ženu, bijelce, s udaljenije strane kreveta. Lica su im bila tužna, ali osim tuge Billy nije mogao pretpostaviti u kakvoj vezi mogu biti s čovjekom zamotanim u zavoje. Tada su u prostoriju ušla još dva čovjeka – obojica mladići. Stajali su i gledali krevet tako da Bill nije mogao vidjeti njihova lica. Ta su mu se dva čovjeka činila jako poznatima, kao da bi ih trebao prepoznati i s leđa. Da, da, prepoznao je jednog od njih. To je bio njegov prijatelj, George DeArk, kojeg je baš nedavno, prije par tjedana, doveo Gospodu. A drugi? Nagnuo se da ga vidi. Koga je poznavao s gustom kovrčavom crnom kosom? Upravo se tad taj čovjek okrenuo popričati sa starom ženom uz njega. Bill se trgnuo od iznenađenja. Gledao je samog sebe!

Ispit vjere (3. dio)

Te je večeri za večerom Billy stavio svoju Bibliju na stol, najavljujući svoje iscjeljenje i objavljujući da će od sad nadalje jesti kao oni ostali.

Nezadovoljna ovom idejom, majka ga je upozorila: "Billy, mene ne smeta da imaš religiju, ali ti znaš što je liječnik rekao: 'Jedan zalogaj tvrde hrane će ti oduzeti život.'"

Billy je odgovorio: "Ja također znam i što je Bog rekao, a On je rekao da sam iscijeljen! Možemo li se moliti?" Nikad se prije za Branhamovim stolom nije molilo. Charles nije znao što napraviti, pa se samo vrpoljio po svojoj stolici. Ella je bespomoćno zabrinuto pogledala svog sina i briznula u plač. Billy je pognuo glavu i pomolio se: "Bože, ako umrem, idem kući uzdajući se u Tebe. Tvoja Riječ kaže da sam iscijeljen. Morat ću ili prihvatiti ono što je liječnik rekao ili prihvatiti što si Ti rekao. Ja sam prihvatio liječnikovu riječ godinu dana i nije mi bolje, nego zapravo, postaje mi gore. Neću više prihvatiti ono što je liječnik rekao. Sada prihvaćam ono što si Ti rekao. Molim Te blagoslovi ovu hranu za naša tijela, ja to molim u Ime Tvog Sina, Isusa Krista. Amen."

Gurajući na stranu svoju čašu soka od suhih šljiva, Billy se poslužio mahunama, lukom i kukuruznim kruhom. Čim je prvi zalogaj dotaknuo njegov želudac, počeo se vraćati. Držao je ruku preko usta kako bi ga zadržao u ustima, a onda ga ponovno progutao. Odmah se vratio. Još ga je jednom progutao. Iznova i iznova se njegov želudac protivio ulasku tvrde hrane, povraćajući, vraćajući mu kiselinu u grlo i usta. Ali se Billy odbijao osvrtati na svoj želudac. Svoje je misli zadržavao na onome što je Bog rekao o tome, a ne na ono što je on osjećao, te je nastavio gutati taj zalogaj mahuna dok konačno nisu ostale unutra. Zatim je uzeo zalogaj kuhanog luka.

Nakon večere, Billy se zatvorio u sobu. Želudac ga je bolio toliko jako da su mu na oči navrle suze. Povremeno bi podrignuo i iz usta bi mu curila kisela slina. Slabašno je pjevao jednostavnu pjesmu koju je naučio u crkvi: "Mogu, hoću, vjerujem; mogu, hoću, vjerujem; mogu, hoću, vjerujem; da me Isus sada iscjeljuje." Srušio se na krevet. S glasom malo glasnijim od šaputanja, rekao je: "Gospode, uzimam Tebe i Tvoju Riječ."

Njegova je majka pokucala: "Kako se osjećaš, Billy?"

"Dobro se osjećam."

"Pozvala sam liječnika. Rekao je da ćeš umrijeti."

Billy je progutao želučanu kiselinu iz svojih usta. "Neću umrijeti, mama. Osjećam se odlično." Nije govorio o osjetima svoga tijela, već kako se osjećao prema Božjem obećanju.

Sljedećeg je jutra ta zdjela s mahunama još uvijek bila na štednjaku. Ella se okrenula kad joj je sin ušao u kuhinju. "Što želiš za doručak, Billy?"

"Želim još mahuna i kukuruznog kruha."

Dani su prolazili, a on se i dalje mučio. Svaki je obrok bio fizička borba – želudac je odgovarao negodovanjem, a u glavi mu se vrtjelo od vrtoglavice. Ali u području vjere se nije mučio i ljuljao. Nastavio si je ponavljati Isusove riječi: "Ako možeš vjerovati, sve je moguće onomu koji vjeruje." [1] To je bilo njegovo sidro i usprkos svim njegovim suprotnim simptomima, nastavio je svjedočiti da ga je Isus Krist iscijelio.

Također je pročitao upozorenje apostola Pavla: "Nikomu ništa ne budite dužni, osim da ljubite jedan drugoga." [2] Na te je riječi grižnja svijesti obuzela njegovo srce. Trenutno je dugovao dva dolara za medicinske račune od njegove operacije. Nakon što se pomolio za ovo, shvatio je da Bog ne zabranjuje kršćanima zadužiti se, nego Bog kaže kršćanima da vrate ono što mogu od svojih dugova i da nepotrebno ne odugovlače. Bill je dugovao tristo dolara ljekarniku, gospodinu Masonu, simpatičnom čovjeku koji Billu nikad nije uskratio lijek iako je znao koliko je obitelj Branham siromašna.

Otišao je do ljekarne i Bill je rekao: "Gospodine Mason, dugujem ti i ja ću ti to vratiti. Još uvijek sam strašno nemoćan od operacije, ali pokušavam raditi. Imam posao ovdje u Public Service Indiana i zarađujem dvadeset centi po satu. Pokušati ću ti od toga nešto vratiti sa svakom isplatom. Ja sam sada kršćanin, pa je moja prva obveza prema Bogu. Najprije Njemu dugujem desetak. Nakon toga, moja je sljedeća dužnost vratiti svoje dugove. S novcem sam prilično u škripcu – otac mi je boležljiv, pa pomažem uzdržavati svoju majku, sedmero braće i sestru. Ali pokušat ću ti vratiti najmanje dvadeset i pet centi sa svakom isplatom. A ako ne budem mogao vratiti ni tih dvadeset i pet centi, doći ću i reći ti to."

Dani su se odužili u tjedne, a Bill je i dalje bolovao. Ali malo po malo, u sljedećih nekoliko mjeseci, njegovo se stanje popravljalo dok naposljetku nije mogao jesti sve što je želio jesti bez i malo boli. Njegov se astigmatizam također popravio tako da više nije trebao naočale. Kad su mu konačno pregledali oči, nije imao dioptriju i imao je savršen vid. Bio je jako radostan, a njegovo je povjerenje u Božja obećanja naglo poraslo.

---

[1] Marko 9:23

[2] Rimljanima 13:8