"PETNAEST godina nije prerano za roditi dijete," promrmljala je Ella Branham sama sebi pokušavajući skupiti hrabrost. "Pa, ja sam spremna kao i..."
Ponovno ju je uhvatila bol – jača, snažnija nego prije. Osjećala je sve veći strah i nemir. Držala se za svoj veliki trbuh i jecala: "Ne još. Molim te, ne još. Ne dok Charles ne dođe kući."
Kapi znoja orosile su njezino čelo. Dovukla se po prljavom podu do jedinog prozora na kolibici, te sjela nasred vrata napravljenih od neobrađenog drveta. Prozor nije imao staklo, već samo drveno krilo kojeg je Ella ostavljala otvorenim tijekom dana i zatvarala po noći. Sad je bio otvoren.
"Charles!" povikala je. Činilo se kao da joj je glas iščeznuo u divljini Kentuckyja na širokom prostranstvu brežuljaka i odzvanjao šireći se u svim smjerovima oko nje. Zbog činjenice da joj najbliži susjed živi kilometrima daleko, Ella se osjećala očajnički usamljeno. Bolovi su joj stiskali trbuh i bacali je u paniku. "Charles, gdje si?" Zatim joj je glas utonuo u slabašno jecanje: "Molim te dođi kući. Trebam te."
Charles Branham je tog jutra primio plaću za sječu drva i otišao u grad – Burkesville u Kentuckyju – kupiti si novo odijelo: "U čast mog prvog djeteta," rekao je. Ali što ga je zadržalo toliko dugo? Je li se zadržao u kavani? Ako je, ne bi mu bilo prvi put u godinu dana njihovog braka. Ali Charles zasigurno ne bi napravio nešto takvo? Znao je da svaki čas treba roditi dijete.
Porođajni bolovi su popustili te je ostala iscrpljena. Ella se naslonila na raspukli dovratnik i gledala kako sunce zalazi iza javora i hrastova koji su upravo počeli pupati. Bio je to travanj 1909. godine. Tresući se Ella je zatvorila prozor.
Sada je jedino osvjetljenje u kolibi bilo sunce na zalasku koje se provlačilo kroz pukotine između grubo poslaganih dasaka. Tanke su se zrake svjetla polako micale po stolu, ručnom radu napravljenom od prepiljenog panja s drvenim klinovima koji su služili kao noge, i klupi za sjedenje. Od namještaja je, u jedinoj prostoriji duljine tri i pol metra, bio još samo jedan krevet pričvršćen na jedan zid. Ella se dovukla do tog kreveta i pala na slamu koja je bila na njemu, prekrivajući se jorganom. Kako je prostorija postajala sve tamnijom, Ella je razmišljala o svojoj prijašnjoj kući u Parisu, u Teksasu, iz koje je htjela što prije otići. Zadnja joj je godina bila nepodnošljiva. Ali sada, iz ove pozicije nije joj izgledala tako loše.
Odrasla je u Teksasu kao Ella Harvey. Otac joj je bio lovac, postavljao klopke za životinje i bio školski učitelj. Majka joj je bila čistokrvna Cherokee Indijanka. Ella, najstarija od četvero djece, imala je predivno, bezbrižno djetinjstvo do prije tri godine kad joj je majka umrla od šarlaha. Ella je tada imala jedva kojih dvanaest godina, a njezin najmlađi brat samo četiri godine. Majčinske su obveze pale na Ellu.
Prije malo više od godine dana srela je Charlesa Branhama na rodeu (predstavi na kojoj se kauboji natječu u jahanju konja i hvatanju stoke konopcima). Charles je bio nizak i zgodan s kovrčavom crnom kosom, širokim ramenima i dovoljno spretan kao kauboj da može obuzdati skoro svakog divljeg konja kojeg je pokušao obuzdati. Ella je bila očarana njegovim šarmom. Charles je imao osamnaest godina, a ona četrnaest, međutim osjećala se mnogo starijom. U to vrijeme udaja joj se činila kao dobar izlaz iz dosadne brige za svoju braću i sestre. Sad se pitala je li iz jedne teške situacije prešla u drugu. Sad je ovdje, petnaestogodišnjakinja, strankinja na brežuljcima Kentuckyja, i rađa dijete 65 km od najbližeg liječnika, čak i bez prijatelja da ih pozove da joj pomognu. Stavila je glavu u jastuk i zaplakala.
CHARELS BRANHAM se vratio u kolibu sat vremena nakon što se smrknulo. Napio se, naravno, ali ne toliko da mu se pomuti razum. Polako je odškrinuo vrata da ne smeta svojoj mladoj ženi ako je slučajno zaspala. Tada je čuo njezino jecanje. Charles je brzo zapalio borovu cjepanicu i stavio je na poklopac posude za voće. Borova je cjepanica gorila slabim, treptavim svjetlom pri čemu je stvarala mnogo dima. Budući da je zrak strujao kroz kolibu, dim se dizao i prolazio drvene potpornje nagnutog krova, prolazeći kroz pukotine među drvenim krovnim pločicama.
"Charles," tiho je prošaptala Ella, "večeras je ta večer. Idi i dovedi svoju majku."
Charles je naložio vatru, a zatim požurio do kolibe svoje majke. Noć je bila hladna i vedra, a zvjezdana mu je svjetlost olakšala put da se ne izgubi. Vratio se za sat vremena sa svojom majkom i dvije susjede.
Baka Branham bila je neprijazna starica, tvrda poput kože od slanine. Ali ju je pogled na ovu malu petnaestogodišnjakinju u porođajnim bolovima raznježio kao što topla mast razmekša kožne čizme. (Iako baka Branham nikad nije imala čizme. U svom životu nikad nije imala ni cipele.) Sada se ona pobrinula za situaciju. Budući da je i sama imala sedamnaestero djece, bila je dobro pripremljena za babicu svoje nove snahe. Insistirala je da Charles čeka vani. On se nije bunio. Uzeo je prekrivač i dopuzao pod nadstrešnicu uz jednu stranu kolibe, napravio si krevet na krhotinama i kori od drveta. Izvadio je iz džepa svoju bočicu viskija i ispio je do kraja kako bi smirio živce. Nedugo zatim čvrsto je zaspao.
Kako se približavalo svanuće, metež u kolibi postajao je sve veći. Charles se probudio. Obzor je na istoku postajao sve svjetliji s približavanjem svanuća, ali sunce još nije bilo izašlo. Opsovao je sam sebe što je na kratko zaspao i počeo se brinuti što mu dijete još nije rođeno. Je li nešto krenulo po zlu? Možda bi trebao otići unutra i provjeriti? Prije nego li je to odlučio, čuo je glasan vrisak novorođenog djeteta. Otvorila su se vrata kolibe, a jedna od susjeda je rekla: "Charles Branham, dečko je."
Charles se sramežljivo dovukao unutra i zatvorio vrata. Prostorija je zaudarala po dimu od svijeće lojanice na stolu. Baka Branham je oprala novorođenče, izvagala ga (imao je 2,5 kg) i onda ga nježno stavila u ruke njegove majke. Charles je stajao kraj kreveta s rukama u novom radnom odijelu, nervozno gledajući ovo malo stvorenje koje se micalo i plakalo – svoga sina.
Ella je rekla: "Charles, ima velike plave oči na tebe."
Charles je promatrao njegove male oči, ali zbog slabog svjetla nije mogao reći koje su boje. "Dat ćemo mu prvo ime William," rekao je. "A srednje ime Marrion."
Ella je probala izgovoriti njegovo ime: "William... Marrion... Branham. Dosta je neobično. Moći će ga zvati Billy. Charles, vjerujem da će Billy imati kovrčavu kosu na tebe. Otvori prozor da ga bolje vidim."
Bilo je malo nakon pet sati, utorak ujutro, 6. travnja, 1909. Dnevna se svijetlost uvlačila kroz pukotine, iako se sunce još nije pojavilo na obzoru. Charles je otvorio prozor i onda ga prestrašeno zatvorio. Nešto je naglo ušlo kroz otvoren prozor – svjetlo, poput zvijezde, promjera oko 30 cm.
Ella je vrisnula i čvrsto prigrlila svog sina u svoje naručje. Drugi su se zbunjeno odmakli do zida. Neobično je svjetlo nekoliko puta kružilo prostorijom i zatim stalo nad krevetom, lebdeći nad majkom i djetetom, svijetleći žuto-zelenom bojom, pulsirajući svojim vlastitim životom. Na tom je mjestu bilo manje od minute, ne dugo, ali ipak dovoljno dugo da svi u kolibi budu sigurni da su ga zaista vidjeli. Zatim je, brzo koliko je došla, vatrena kugla i otišla, kružeći se podigla i prošla potpornje krova i kroz krov izašla van.
Charles je buljio prema gore u drvene krovne pločice širom otvorenih očiju, bez treptanja. Odjednom je mahanje krila privuklo njegovu pozornost prema vratima gdje se na prag otvorenog prozora spustio golub. Snježno bijeli golub je znatiželjno pogledao prostoriju kao da nešto traži. Kad je ugledao novorođeno dijete, podigao je glavu i zagugutao prije nego li je odletio. Charles se na trenutak zagledao u goluba, a zatim vratio pogled gore prema krovu.
Jedna od susjeda je promrmljala: "Pa, nikad neću..."
Druga je rekla nakon dužeg razmišljanja: "Pitam se kakav će mladić biti ovaj dječak?"
Billy Branham je bio star samo petnaest minuta.
